srijeda, 20. listopada 2021.

Kitana Žižić | Apsurdi naši svakidašnji


Jesen smo pozdravili radosni i mladi usprkos proteklih pedeset godina od mature. 

Tog petka, prvog listopada otišla sam u Hvar. Nekoliko dana ranije bila sam ugodno iznenađena pozivom školske kolegice da proslavim s njima pedesetu obljetnicu mature prve generacije hvarske gimnazije. Rado sam se odazvala, premda sam s njima nakon osmoljetke pohađala samo prvi razred. Nastavila sam i završila gimnaziju Vladimir Nazor u Splitu.

Feštu su organizirali naše razredne kolege nadarene za to, Nenatka i Kuzma, u hotelu Adriana na natkrivenoj terasi sa savršenim pogledom na Hvar. Na opjevanu luku, trg, Arsenal, obnovljen hotel Elisabeth. A na vrhu nebu pod oblake veličanstvena Gradska tvrđava Fortica. 

Lijepo smo se proveli i rastali puni emocija, koje kod nas godine nikad nisu ugasile. Odanost, prijateljstvo, bliskost koju smo gradili od vrtićke dobi. Kuzma nas je počastio današnjom slikom generacije, Nenatka fotografijom iz 1971. kad smo svi maturirali (mene na njoj nema iz opravdanih razloga), skrivenom u crvenoj kutiji ukrašenoj srcem te slikom zagrljaja s porukom:

„Ne zbrajam godine života. Zbrajam prijateljstva, male trenutke radosti, nade koje vode u bolje sutra. To su moje godine.“

A Borka je nabrala lovora i na svakom listu napisala:

„50 godišć a mi još mlodi?!“ i ime maturanta.   

Kako bih rado bila produžila svoj boravak u rodnom mjestu i u subotu ujutro nastavila ćakulu uz obveznu kavu, ali nisam mogla. Ostavila sam u Splitu supruga u strogom mirovanju, zbog tegoba s koljenom te bi me pekla savjest to zanemariti.

„Ne mogu ostati“, rekla sam prijateljici Tonki. „Mora što više ležati, hoda uz pomoć dviju štaka samo kad je nužno, idem odmah danas katamaranom u 12,45 sati.“

Kod kuće sam bila već u rano subotnje popodne, kao što sam i mužu obećala. Budući je već duže vrijeme u kućnom pritvoru, odlučila sam sutradan posjetiti njegovu majku u Domu za nemoćne i starije u Vranjicu. Kupila sam sve što je naručila i pozvala sina da me odveze. Na povratku ću se spustiti do Žnjana i okupat se prije spremanja ručka.

Krenuli smo, stigli, parkirali, izašli iz auta, uputili se prema ulazu Doma, on korak ispred mene kao da mu je otac Crnogorac, a ja sam, pogleda uprta u njegova leđa, tresnula za sve one duge godine kad nisam. Prosula se po kolniku, naočale za vid i zaštitu od sunca odskočile smjelo, sadržaj vrećice za svekrvu otkotrljao se niz cestu. Sin se pošteno uplašio te me naglo podigao i pokušao nazvati Hitnu. Nije uspio jer sam ja potonula u „živi pijesak“, tako sam se osjećala i nesuvislo mrmljala: „Nisam dobro, idi ti do bake da se ne uplaši i ona.“

Priskočili su sa svih strana, iz auta u prolazu i iz Doma. Pomogli mi sinu prebaciti me na čistinu ispred Doma, polegli na bok, postavljali pitanja, nudila sam i razumne i neke glupe odgovore. Najviše je zapitkivao moj Joško, tresao mu se glas i neprestano se vraćao na ista pitanja:

„Zašto si pala? Nisu ti dobre naočale, zatamnjene su a ti si iz sjene izašla na jaku svjetlost, nisi vidjela prag pločnika. Ili ti je došlo slabo? Je si li se udarila u glavu? Boli li te? Mučnina? Bila si dugo u nesvijesti. Sigurna si da si dobro?“

Jadno moje dijete. Posumnjao na moždani, na sinkopu??? 

Haljina mi se podigla te sam je povlačila prema dolje. Svijest se budila. 

„Nisi trebao zvati Hitnu. Dobro sam. Još nisi do bake otišao?“

„Trebao sam zvati, nikad se ne zna…Onesvijestila si se. Nisi bez veze. Hitna stiže odmah nakon intervencije na koju su upravo krenuli.“

Vlasnica doma i medicinska sestra posjele su me na dvije stolice, donijele vodu, izmjerile tlak, koji je bio idealan, stavile led na razbuktani lijevi članak. Sad se već lakše disalo te je i šale bilo:

„Ako nam ne padaju štićenici, pada rodbina.“

Hitna je uskoro stigla te me osoblje vozila Prve pomoći propisno imobiliziralo i na nosilima unijelo u vozilo. Prvo moje iskustvo vožnje u kolima „Hitna pomoć“. Nije loše za moje godine. Bila sam malo zabrinuta zbog krhkosti kostiju, napadajućih osteoklasta i nejakih osteoblasta, koji više nisu u moći obnoviti kosti zbog osteoporoze, a opet nekako pomirena, skoro spremna na zafrkanciju. 

Na Hitnom kirurškom prijemu Kliničkog bolničkog centra nakon pregleda i snimanja, shvatila sam da sam dobro prošla. Ništa nije slomljeno. Samo se u našem stanu na Žnjanu povećao broj teško pokretnih i ortopedskih pomagala. Jedna štaka je promijenila korisnika. Svekrva je svoju poslala nevjesti. Neka mi se nađe.

Večer, dvije nakon mog pada, dok smo mirovali, on na trosjedu, ja na fotelji i gledali TV, iz dubine se podigao val i neugodno nas ljuljao. Bilo je to podmuklo, prigušeno podrhtavanje. Suđe je zveckalo u kuhinjskim elementima ali nije ništa palo. Mi smo se pogledali i slegnuli ramenima. Da je trebalo bježati, tko bi koga nosio? Nitko nikoga. On puno teži od mene, bolesnih koljena, ja s natečenim lijevim člankom i iščašenim lijevim ramenom.

Prvi put u povijesti osobno doživljenih potresa, ovaj mi nije izazvao mučninu. Valjda to dolazi s godinama. Istrenirani desetljećima mirimo se sa svime na što ne možemo utjecati. Zahvalni životu na svladavanju gradiva a da još uvijek klonuli nismo.  

    

 

    


Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.