Božica Jelušić | O posljednjem, nečemu u nekom času

(Tihi odgovor na sumračna pitanja)

Danas sam pojela posljednji grozd s mojega trsa pored sjenice, zasađenog prošle godine. Istina, bio je to veoma malen grozd, neugledan, jedva za šaku bobica, no bio je sladak poput meda, i moj, svojom sam ga rukom ubrala i lijepo, na suncu, svaku bobicu prinosila ustima kao hostiju, s neobično dobrim osjećajem obasjanosti i punoće. Dakako, on je posljednji samo za ovu godinu, no kad osvijestim tu činjenicu, pada mi na pamet kako previše puta ne razumijemo pojam tranzitornosti, zakona vječitog nestajanja i mijene, koji u našim životima izaziva popriličnu tjeskobu. Teško vjerujemo da je pjesnik u pravu, kad izgovara: "Mi se mijenjamo kao lišće, venemo na okrajku šume".

Racionalno gledajući, grozd je posljednji, i cvijet okasnio, pa iznenada procvao u Vrtu korova, također je zadnji u sezoni, i crveni izbojak javora, koji neće dočekati proljeće, i šipak koji berem s grma s mišlju na budući zimski čaj također već vrijedi nekih emotivnih dukata, budući da sam ga ugrabila prije mraza, koji bi sasvim uništio njegovu ljepotu i izvrsnost. To im daje neki osobiti status, moć da privuku moju pozornost, te da u njima otkrijem zrnce tajanstva, neki mali mirakul,kroz koji mi se obraća svemoćna Priroda.

A što je s onim nevidljivim, što pripada svijetu energija, odnosa, ideja, duhovnog života i naše ukupne egzistencije? Kako bismo postupili da znamo koje je posljednja ljubav našega života,tko je prijatelj vrijedan povjerenja da provede našu posljednju volju, gdje je najmirniji kut da napišemo svoju "pjesmu nad pjesmama" i popijemo čašu vina u kojoj su svi okusi naše prohujale mladosti? S koliko bismo duboke zahvalnosti pristupili tim osobama, držeći ih kao kristalnu čašu u mreži od paučine, i kojim bismo bedemima ogradili ta mjesta intime, da nam ih ljubomorni svijet ne uništi svojim prostaštvom, ne razori neshvatljivom zloćom?

Držim da nikako ne smijemo uzimati stvari i ljude kao nešto što nam je jamčeno, na što imamo neograničena prava u vremenu. Uvijek je neka stvar posljednja u stanovitu času, neka riječ nedobro ciljana, neka gesta krivo protumačena. Grozd ispada iz ruke, kosa u trzaju odsijeca cvijet,ćup se razbija, netko nezamjenjljiv nas napušta, olovka bilježi potrošene riječi, gavran izgovara NEVERMORE, koji čuje jedino naše uho.

 

Ah, posve je izvjesno da to ne možemo spriječiti svojom rastrojenom pozornošću i slabim snagama, ali već to, što smo pokušali pogoditi, kamo će ruka udariti i što to naše moramo vlastitim tijelom i postojanjem braniti, dokazuje da smo ponešto shvatili i da za nas još ima nade. Ili bar Traklovim riječima: " "Stiže i jesen tamna s bremenom izobilja/ malo požutjela svjetlost divnih ljetnih dneva. / Iz dotrajale ljuske plavet se razlijeva;/ O drevnim gatkama let ptica potmulo huji. / Izmuljano je grožđe, blago spokojstvo bruji / Od tihog odgovora na sumračna pitanja".

11. listopada 2018

Flora Green
Autorska fotografija:B.J.