O Pismestrovićevim karikaturama govorit će Veljko Krulčić, teoretičar stripa i medija, a o romanu Lukine žene s Petrom Pismestrovićem razgovarat će urednica Sandra Pocrnić Mlakar.
Pismestrović se ovim romanom izbrušenog stila i čvrste strukture predstavio kao vješt romanopisac. Glavni lik romana je galeristica Koraljka koja ostaje bez životnog oslonca i preispituje svoj emocionalni život. Pismestrović se romanom „Lukine žene“ vraća u umjetnički Zagreb, na izložbe i u raskošne stanove umjetnika i kolekcionara.
Odlomak iz knjige
– Znam da je to suludo – skinuvši prozirnu masku za kisik s lica, progovorio je Luka promuklim glasom, u kojem su se osjećali umor i malaksalost i čulo sviranje iz bronhija – ali volio bih da mi ispuniš posljednju želju.
Koraljka ga je gledala tužna, svjesna da mu ne može pomoći. Luka se već mjesec dana bori s teškom upalom pluća, a sad se, osjećala je, predaje. Gledala je to lice koje je nekada zarilo muškom ljepotom i oči koje su obarale. Kosa koja je bila kao lavlja griva, naglo se prorijedila, koža posivjela, a ruke, nekad mišićave i čvrste, ležale su mlohave i nemoćne uz tijelo u kojem je bilo sve manje života.
– Reci, sve ću učiniti za tebe – prozborila je šapatom. Ni ona više nije imala snage u glasu, suze su odavno presušile, a nada kopnjela svakim danom sve više. Znala je, osjećala je da će se jednoga dana probuditi sama. Vidjela je sebe u pustoj kući i osjećala veliku prazninu.
– Uzmi moj novčanik i pogledaj u unutarnjem dijelu mali pretinac, u njemu ćeš naći neke telefonske brojeve. Četiri ukupno. To su brojevi žena koje bih želio još jednom vidjeti. Molim te, nazovi ih i reci im da dođu.
Koraljka ga pogleda začuđeno. Kakve žene, o čemu on to bulazni Zajedno su više od dvadeset godina, nisu se vjenčavali do prije pola godine, ali on nikada nije pričao o ženama koje je imao prije nje. Jasno je da ih je imao. Kad su se upoznali, njemu je bilo pedeset. Ona je petnaest godina mlađa. Rekla mu je za svoj propali brak, ali on njoj svoje žene nikada nije spomenuo, dosad. Uzela je novčanik iz njegovog sakoa, i učinila kako joj je rekao.
Doista na malom listu papira uredno je ispisao četiri telefonska broja s imenima Laura, Klara, Ivana, Magda. Znači ne bunca, kako je u prvi trenutak pomislila.
– Evo – stala je pokraj njegovog kreveta ljutito, držeći bežični telefon u ruci. – Vjeruješ da su brojevi još isti?
– Jesu, povremeno ih zovem da čujem kako su. To mi je važno. Nisam ti htio o tome govoriti da nešto krivo ne povežeš. Ti to ne bi mogla shvatiti. Cijeli smo život, na neki način, vezani. Sad kad odlazim, želim se oprostiti s njima, toliko im barem dugujem.
– Misliš li da će one doći? – upitala je Koraljka, nervozno šuškajući
listićem s telefonskim brojevima.
– Samo ti nazovi, ostalo nije važno. One za tebe znaju.
Umoran od razgovora Luka je sklopio oči i pridrijemao, ili se pravio da drijema.
Nevoljko, s grčem u želucu Koraljka je otišla u dnevnu sobu i nervozno ukucala prvi broj, Laurin. Telefon je zvonio jednom, dva, tri puta.
– Halo – začuo se ženski glas s druge strane žice. Koraljki se stisnula knedla u grlu.
– Hh... a... lll... oo – promucala je. – Je li tu Laura?
– Kraj telefona, a tko ju treba?
– O... o... vdje Koraljka, Lukina supruga...
Kratki tajac.
__________
Petar Pismestrović: Lukine žene, Beletra 2021.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.