Kolumne

četvrtak, 9. rujna 2021.

Sve je to u glavi

 

Biti razrednica

Piše:Martina Sviben 

Razredništvo je najsloženije zaduženje svakog nastavnika.

Kad vam se povjeri vođenje razrednog odjela, više nije dovoljno biti stručnjak u određenom području, već trebate pokrenuti u sebi niz drugih sposobnosti i osobina koje zahvaćaju vaš individualni i privatni prostor. Od razrednika se očekuje organiziranost, demokratičnost, fleksibilnost, velika razina empatije i, najvažnije, humanost koja se materijalizira kroz mnoštvo stvarnih situacija koje će vas zadesiti.

Često slušam i čitam kako mnogi kolege "gunđaju" zbog razredništva. Na jednome sam forumu pročitala mnogo nesnošljivih izjava u vezi s razredništvom, ali i poneku u pozitivnome tonu.

Naravno da  razrednici, uz minimalan odstup u satnici (dva sata u  neposrednom radu, četiri ukupno u tjednim zaduženjima), imaju mnogo više administrativnih i drugih obveza od onih koji to nisu, stalan psihički pritisak i veliku odgovornost, ali ponosna sam što se ubrajam u one koji vole biti razrednici. Na istome forumu jedna nas je kolegica nazvala "mazohistima" i izjednačila to s izjavom poput "veselim se operaciji", ultimativno proglasiviši zadovoljstvo tom vrstom zaduženja oksimoronom. 

Kao što takvi kolege ne razumiju one koji su zadržali neke humanističke ideale i spremni su žrtvovati svoj mir i puno više od četiri sata tjedno, tako ni ja ne razumijem njih, ali tu se i nema više što za reći.

Nepojmljivo mi je da netko radi s ljudima, a ne voli srž tog posla.

Mogu pisati samo o sebi.

U 24 godini rada u školi još uvijek mi je drago kad dobijem "svoj razred", veselim se tome, osjećam nekakvo pozitivno uzbuđenje i nadam se da će uvijek biti tako. Mene razredništvo ispunjava na profesionalnoj i duboko osobnoj razini. Sad se družim sa svojom šestom  generacijom, dakle, šesti sam put razrednica i kad sve uspomene pokušam nabrzinu razvrstati u dvije osnovne kategorije - "dobre strane" i  "loše strane", ova prva uvjerljivo je veća. Uvijek sam imala "teške" razrede, mada mi to sad ne zvuči kao prava riječ. Zahtjevne, svakako. Ali i divne, neprocjenjive trenutke zajedništva i pozitive sa svakom od tih generacija i neke mlade ljude koje danas smatram prijateljima. I uz svaku sam se generaciju vezala i rastali smo se s obostranim žaljenjem.

Bez obzira na brigu, nervozu, administrativno zagušenje i ostale negativnosti, još uvijek to osjećam kao izazov i ispunjenje čuvajući mnoštvo uspomena na kvalitetne trenutke s mladima i roditeljima. Ne znam, možda sam imala sreću s roditeljima zahtjevnih učenika i nekako mi se poklopilo da sve prođe i završi dobro ili se ipak poznaje na nekim višim razinama kad u nešto unosiš sebe?  

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.