srijeda, 7. srpnja 2021.

Robert Čimin | Ravnatelj Muzeja grada Koprivnica


Razgovarao: Mladen Pavković

U Koprivnici je još 1951. otvoren Muzej Grada ili kako ga neki zovu – generator kulture. Djeluje na više izdvojenih organizacijskih jedinica, a u njegovu sastavu je i Galerija naivne umjetnosti u Hlebinama, Galerija Koprivnica, Spomen područje Danica, Galerija Ivana Sabolića u Peterancu te izložbeni prostor Mije Kovačića.…

U okviru ovog Muzeja nalazi se i odjel Domovinskoga rata, prvi takav u Republici Hrvatskoj.

Ravnatelja Muzeja dr. sc. Roberta Čimina prvo smo uz ostalo pitali- gdje je ova kulturna institucija u odnosu na druge u Hrvatskoj?

Gledajte, rekao je, gradovi srednje veličine imaju gradske muzeje, dok se oni veći poput Slavonskog Broda ili Osijeka smatraju regionalnim već u svom nazivlju, recimo Muzej brodskog Posavlja ili Muzej Slavonije.

Naš je muzej srednje veličine, poput grada, a pokriva regionalno područje Podravine, odnosno ono što se danas smatra Podravinom u smislu identiteta, tradicije, povijesti i jezika. Pritom nerijetko prelazimo nepostavljene granice preko nekih susjednih muzeja poput đurđevačkog jer nam je predmetni interes u pojedinim strukovnim disciplinama daleko širi nego li je njihov. Ovdje mislim na arheologiju, etnologiju i naivu jer smo jedini podravski muzej koji se bavi tim najširim područjima interesa. U muzejskom kolektivu od 17 zaposlenih uistinu smo pokriveni u svim područjima i rekao bih da smo trenutno u optimalnom broju, a da se zauzvrat možemo baviti svim interesnim područjima i pritom osmišljavati najraznolikiju lepezu sadržaja.

Što to vaš muzej ima, a drugi nemaju?

Rekao bih da su to najizvrsniji muzejski stručnjaci koji su dostupni u okruženju, kao i izdvojene organizacijske jedinice ili muzejski sateliti po kojima nas nacionalna muzejska zajednica percipira i prepoznaje. Mi imamo znanstvenike (ili oni to postaju) za razliku od drugih sličnih ustanova koji ponekad imaju (ne)stručnjake, moram to ovako grubo konstatirati. Spomenut ću tek mlađi dio ekipe u kojoj su Ivan Valent kao vrhunski arheolog, Nikola Cik kao prepoznati povjesničar, Helena Kušenić koja je Hlebinsku školu podigla za letvicu više i Mašu Zamljačanec kao izvanrednu pedagoginju, ali i Draženku Jalšić Ernečić kao jednog od najvrsnijih poznavatelja fotografije u Hrvatskoj, povjesničara Dražena Ernečića te etnologinje Mariju Mesarić i Vesnu Peršić Kovač koje već dugi niz godina istražuju tradicijsku podravsku kulturu.

Za razliku od svih hrvatskih muzeja, mi imamo naivu – jedini izvorni hrvatski likovni pravac 20. stoljeća, jedan fenomen koji će se teško ikada i igdje ponoviti i na nama je da ga gajimo, uvažavamo i svakoga dana nanovo interpretiramo te prezentiramo krajnjim korisnicima kao nešto njihovo. Prije nekoliko dana nakon punih 35 godina otvorena je Galerija skulptura Ivana Sabolića u Peterancu, što me posebno veseli, a riječ je o nepravedno zapostavljenom kiparu i voditelju majstorske radionice kojeg je bivša Jugoslavija iznimno cijenila. Zašto ga ne bi „oživjeli“ povodom 100. obljetnice njegova rođenja i pokušali mu vratiti mjesto u hrvatskoj umjetnosti koje mu pripada, tik uz bok Meštrovića, Augustinčića ili Radauša? Imamo i jedan crni dio naše povijesti, to je logor Danica otvoren kao prvi takav u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Ove godine obilježeno je 80 godina od njegova osnutka, podsjetnik na strahote koje se ne smiju ponoviti, a za koju smo priliku dovršili troknjižje dr. sc. Zdravka Dizdara čiji sam bio urednik, a uz što smo na samom Spomen području Danica kozmetički dotjerali prostor i po prvi puta postavili ploče s imenima svih 4.349 evidentiranih logoraša. Iz svega navedenoga razvidna je raznolikost i specifičnost našeg muzeja u odnosu na druge, važni smo po svemu tome u nacionalnim okvirima, zar ne?

Je li ljudi rado dolaze u ovakve institucije, odnosno što bi trebalo učiniti da dolaze u još većem broju, poglavito mladi?

Muzejsku ili u širem smislu kulturnu publiku je potrebno odgajati, prateći njihove potrebe i modele prihvaćanja vanjskih informacija. Društvene mreže tu danas svakako prednjače u kojima nalazimo mjeru određenu komuniciranja prema određenoj ciljnoj skupini, ali se nikada nećemo u potpunosti prebaciti na taj oblik interakcije s publikom. Baština ne može nikako biti virtualna, kako nematerijalna tako i materijalna, mogu biti tek privremene mjere u ovakvim pandemijskim vremenima. Mi smo osmislili niz programa kojima mladima muzeje i galerije nastojimo učiniti prihvatljivijim, poput ljetnih dječjih kampova, radionica u vrtićima i školama ili izložbi potpuno okrenutim toj skupini, recimo nedavno završena izložba „Čarlijev svijet igračaka“ koju je posjetilo preko tisuću mladih korisnika. Ne smije se čekati da oni dođu k nama, po mlade se danas treba otići, a mnoge ustanove to ne razumiju. Svedostupnost sadržaja, ponajprije digitalnih i manjak muzejskog aktivizma dugoročno može biti opasnost za baštinske ustanove. Učinimo sve što je potrebno da se to ne dogodi.

Koliko država, a koliko grad i županija pomažu vaš muzej, koji je nažalost smješten u staroj zgradi?

Rekao bih dovoljno, iako uvijek može bolje. Osobno nisam nezadovoljan smještajem muzeja u staroj gradskoj vijećnici jer je to ostavština nekadašnjeg vremena, središta gradske uprave i kao takvog ga je potrebno promatrati. Zapravo je čast u njoj djelovati jer je ona ogledalo najstarije očuvane profane arhitekture. U tijeku je njegova 1. faza obnove u sklopu EU projekta reVITAlize kojim će se riješiti stogodišnji problem vlage, izvest će se hidroizolacija, drenaža i u potpunosti u funkciju staviti podrumske prostorije. Tamo ćemo predstaviti dvije teme: sakralnost i vinogradarstvo, kao dva povijesno snažna identiteta podravske prošlosti.

Što je sa predmetima koje, prije svega zbog nedostatka prostora, ne možete trenutačno izložiti?

Nikada se neće sve izložiti niti je to potrebno činiti. Prije 50 godina izlagalo se što je moguće više muzejske građe, danas je suvremena muzeološka koncepcija više okrenuta pričanju priča kroz manji broj predmeta, ali koji će kod posjetitelja stvoriti emociju bilo koje vrste. Gotovo 30.000 predmeta pomno se čuva u muzejskim spremištima, preventivno se štite, na pojedinima se ovisno o potrebi i financijskim mogućnostima provode konzervatorsko-restauratorski radovi koji se potom povremeno izlažu.

Je li ljudi rado poklanjaju stare predmete za muzej?

Čini mi se da smo kod zajednice stvorili povjerenje i poimanje jedne ozbiljne institucije koja će znati što činiti s poklonjenim predmetima i tako u naš muzej više puta mjesečno pristigne neki predmet ili kakva druga (dokumentacijska) građa. Hvala svima na tome jer jedino na taj način možemo baštiniti Podravinu.

Vaša velika ljubav je arheologija…

Jest, kao kruna tog dijela karijere stigla mi je obrana doktorske disertacije krajem rujna 2020. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu pod nazivom „Razvoj i prostorna organizacija srednjovjekovnih posjeda na području Gornje Komarnice“. Vjerujem da ćemo ove godine s jednim nakladnikom isto to uspjeti pretočiti i u tiskano izdanje, kako bi rezultati mojih desetogodišnjih arheoloških istraživanja bili dostupni široj javnosti.

Što ste po tom pitanju diljem Podravine novo otkrili?

Zadnjih godina osobno nisam u mogućnosti provoditi arheološka iskopavanja, no tu je sada Ivan Valent koji trenutno vodi zaštitna istraživanja u malom dvorištu muzeja gdje će se prepoznati razvoj srednjovjekovne Koprivnice od 12. stoljeća naovamo. Mnogi gradovi u okruženju nisu imali tu sreću da istražuju svoju povijest na ovaj način, a mi smo uporno godinama istraživali na svim omogućenim nam javnim prostorima tako da sada sa sigurnošću mogu reći da smo pomaknuli povijest grada za najmanje stotinu godina u odnosu na poznate prve povijesne izvore koji spominju Koprivnicu.

Kakva je vaša suradnja s drugim muzejima?

Ne prođe godina, a da nemamo suradnju s najmanje desetak sličnih ustanova, pritom podjednako s nacionalnim kako i s najmanjim muzejima i galerijama.

Vaš muzej, prvi u Hrvatskoj, u svom sastavu ima i odjel Domovinskog rata…

Nema odjel, već zbirku koja je narasla na impozantan broj predmeta, a dio kojih je izložen u stalnom muzejskom postavu u zgradi muzeja. Radimo na tome da iznađeno novi model u pristupu tom dijelu naše povijesti, izuzetno važnom za koprivničku zajednicu. Često se taj rad na prvi pogled ne vidi, no priprema i pomno promišljanje u svakom programu ili projektu odnosi najviše vremena i uloženog truda. Ne sumnjam da ćemo iznaći najbolje rješenje da se doprinos Koprivnice u Domovinskom ratu još kvalitetnije predstavi javnosti.

Želite još nešto dodati, poručiti?

Moram reći da sam izuzetno ponosan na muzejski stroj koji svakodnevno radi na dobrobit lokalne i nacionalne zajednice u najširem mogućem smislu. Uistinu sam zadovoljan što sam osobno imao priliku osuvremeniti jednu ustanovu kojom se danas svi ponosimo, kako u Koprivnici tako i izvan nje- zaključio je dr.sc. Robert Čimin.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.