četvrtak, 22. srpnja 2021.

Oleg Antonić | Kruženje

 






Rosa spram duge nam zasja da željno baš u nju ishlapi;

da rasute kapi s klasja burnog nam busenja patnje

propnu se uzduhom smisla što suzne nas opet zavapi

pa splete k’o bezbrojna čisla u koprenu združene cvatnje.

Bljesnemo tad svom širinom zamamnih tonova raznih

dok ronimo skladnom bistrinom raspršiti misli nam snene;

već sluteć da nema što nismo u dodiru preljeva maznih

mi znamo da znamo da svi smo sve boje te pastelne scene.

Zračimo takvi u zipki gdje cijelost nam trajanje sladi,

predavši titravoj čipki suštine iz eternih tijela…

kad rosištem ponor zazjapi, po noći što korijen naš hladi;

i opet smo samotne kapi, daleke od nebeskog sijela.

No vlat nam je mirna u tami dok još jedan uzgon prosi uz vjeru da nećemo sami dohlapiti uskrsloj Rosi.

______________________________________________________

* Zahvaljujući Svenu Adamu Ewinu (“Traženje”; Kvaka, 17. srpnja 2021.)

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.