Rosa spram duge nam zasja da željno baš u nju ishlapi;
da rasute kapi s klasja burnog nam busenja patnje
propnu se uzduhom smisla što suzne nas opet zavapi
pa splete k’o bezbrojna čisla u koprenu združene cvatnje.
Bljesnemo tad svom širinom zamamnih tonova raznih
dok ronimo skladnom bistrinom raspršiti misli nam snene;
već sluteć da nema što nismo u dodiru preljeva maznih
mi znamo da znamo da svi smo sve boje te pastelne scene.
Zračimo takvi u zipki gdje cijelost nam trajanje sladi,
predavši titravoj čipki suštine iz eternih tijela…
kad rosištem ponor zazjapi, po noći što korijen naš hladi;
i opet smo samotne kapi, daleke od nebeskog sijela.
No vlat nam je mirna u tami dok još jedan uzgon prosi uz vjeru da nećemo sami dohlapiti uskrsloj Rosi.
______________________________________________________
* Zahvaljujući Svenu Adamu Ewinu (“Traženje”; Kvaka, 17. srpnja 2021.)
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.