petak, 23. srpnja 2021.

Nikola Kornesczan | Jedra vjetra



1.

izgledala je kano modrina neba
u toj borbenoj igri
sjena kolora grunta
trepteći posvud

posebno tih večeri
kada more je udaljenost mora poništila njene linije
kad na jasnom kopnu
vidio se zrak
i nešto mnogo bistrije od svjetlosti

pogađali su se oko pojave leptira
sijajući oko nje
izavirući iz dubine vode
vibrirajući poput
suvišnih odsjaja
iz drugih dimenzija

samo da dokažu njenu nazočnost
i to što moglo je biti drugačije
negoli bilo je u stvarnosti
bilo je ovdje još i nekoliko kamenova
donesenih s planina kojih ona

nije vidjela nijedared
školjke bez ikakvih nijansa
skoro prozirne
kao od stakla odražavajući
vjetar što se skupio u valovimma

ptice kao od dima probijale su zrak
oko nje
ostavljajući su odbljeske pijeska u pogledima
onih koji vraćali su se s mora

kao iz modrine neba
sačuvanog u njezinim očima
naročito u tim noćima
kad nestale su sve boje


2.

ona što me vidi zna da bivstvuje
misli da sam nebitan
kada ništa nije identično takvim
kakvim se zamišljalo

pretpostavlja da može gledati
bilo koji oblik
jasniji i od sjaja
najjasnjih boja

zna da ne znam ništa od toga što misli
kad u mojim očima ne vidi se ništa
od tog što postoji

je već negdje nedaleko
može se gledati
sanjati i dodirivati
dok ostaje takva kakva je kojekad

misli da sam nebitan
misli da me vidi
jer misli da postojim


3.

možda samo odraz njene sjene
ostao je tamo
staklo je sve jasnije raslo u pijesku
kao jedra vjetra

pokrivajući jasnost prozirnosti
svjetlo u zrcalima
vodene stepenice i posljednji ponton

nije se sjećala ovog što nisam ni ja vidio
ostale su samo domišljanja
nešto što je trajalo i u našoj odsutnosti
pozni odlasci

kad se činilo da  smo mogli pronaći tamu
taman i tamo gdje uvijek se vidjelo sve
usred noći

kad mornari brisali su ogledala
da bi mijenjati zaboravljenu neizvjesnost
ostalim udaljenostima
gotovo staklastog zraka

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.