1.
izgledala je kano modrina neba
u toj borbenoj igri
sjena kolora grunta
trepteći posvud
posebno tih večeri
kada more je udaljenost mora poništila njene linije
kad na jasnom kopnu
vidio se zrak
i nešto mnogo bistrije od svjetlosti
pogađali su se oko pojave leptira
sijajući oko nje
izavirući iz dubine vode
vibrirajući poput
suvišnih odsjaja
iz drugih dimenzija
samo da dokažu njenu nazočnost
i to što moglo je biti drugačije
negoli bilo je u stvarnosti
bilo je ovdje još i nekoliko kamenova
donesenih s planina kojih ona
nije vidjela nijedared
školjke bez ikakvih nijansa
skoro prozirne
kao od stakla odražavajući
vjetar što se skupio u valovimma
ptice kao od dima probijale su zrak
oko nje
ostavljajući su odbljeske pijeska u pogledima
onih koji vraćali su se s mora
kao iz modrine neba
sačuvanog u njezinim očima
naročito u tim noćima
kad nestale su sve boje
2.
ona što me vidi zna da bivstvuje
misli da sam nebitan
kada ništa nije identično takvim
kakvim se zamišljalo
pretpostavlja da može gledati
bilo koji oblik
jasniji i od sjaja
najjasnjih boja
zna da ne znam ništa od toga što misli
kad u mojim očima ne vidi se ništa
od tog što postoji
je već negdje nedaleko
može se gledati
sanjati i dodirivati
dok ostaje takva kakva je kojekad
misli da sam nebitan
misli da me vidi
jer misli da postojim
3.
možda samo odraz njene sjene
ostao je tamo
staklo je sve jasnije raslo u pijesku
kao jedra vjetra
pokrivajući jasnost prozirnosti
svjetlo u zrcalima
vodene stepenice i posljednji ponton
nije se sjećala ovog što nisam ni ja vidio
ostale su samo domišljanja
nešto što je trajalo i u našoj odsutnosti
pozni odlasci
kad se činilo da smo mogli pronaći tamu
taman i tamo gdje uvijek se vidjelo sve
usred noći
kad mornari brisali su ogledala
da bi mijenjati zaboravljenu neizvjesnost
ostalim udaljenostima
gotovo staklastog zraka
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.