subota, 24. srpnja 2021.

Ivo Mijo Andrić | Prijatelj Ilija



Dok čovjeka dobro ne upoznate, nemojte stvarati predodžbu o njemu. Svaka manjkavost čini jednaku štetu, koliko i površnost.

Ni priče drugih, ma kako vam dragi bili, nisu dovoljne za sud o nepoznatom. Mogu biti od koristi, ali nikako ne smiju biti uteg koji će prevagnuti u korist dobre ili loše ocjene drugoga. Mjera je od Boga dana, kaže jedna narodna mudrost. Ljudska je procjena okvir, a razum vaga za sve. Što vam nije na umu i duši, ne stavljajte pred druge ni onda kada vam oni vjeruju koliko vjeruju sebi. Čak i da vam vjeruju više, to više ne vrijedi kada se uzme za ozbiljno.

Prijatelja Iliju Šimića upoznao sam u okolnostima koje su bile od zajedničkog interesa. Sredinom osamdesetih godina od trpanjske Mjesne zajednice na Pelješcu kupili smo, sa još četrdesetak Bosanaca, Hercegovaca i Srbijanaca, placeve za izgradnju kuća za odmor. Platili smo ih koliko se od nas tražilo i koliko je trebalo za obnovu Vatrogasnog doma i kino dvorane. Brzo će se ispostaviti kako smo, zapravo, kupili mačka u vreći. Jer, kad smo pokušali prenijeti zemlju u svoje vlasništvo, u dubrovačkoj gruntovnici rekli su nam da ta zemlja u knjigama nije knjižena u društveno vlasništvo već da je, po austrougarskim evidencijama koje nisu mijenjane u zadnjih stotinu godina, u vlasništvu trpanjske zajednice. Što će reći svih živih Trpanjaca na ovome svijetu, ma gdje bili i ma kako se zvali.

Muke i problemi koji su nas zadesili, ujedine ljude u takvim situacijama i usmjere ih na zajedničku akciju. U toj akciji Ilija je bio jedan od glavnih ljudi. Na skupu kupaca održanom u Sarajevu odakle je bilo najviše prevarenih, formirali smo delegaciju koja je trebala voditi aktivnosti oko uknjižbe prava vlasništva i pregovaranja sa nadležnim državnim organima. Nekako u isto vrijeme, koje se poklopilo sa uvođenjem nove višestranačke demokracije na naše prostore, iz dubrovačke inspekcije ispostavljena su nam rješenja o rušenju objekata koje smo u međuvremenu počeli graditi. Nova država je revnosno radila svoj posao i tu joj se nije imalo što prigovoriti. Višestranačka demokracija ima svoju cijenu i nju treba poštovati. I plaćati iz vlastitog džepa.

O Iliji sam prije kupovine tog zemljišta čuo podosta od mog i njegovog znanca i prijatelja Junuza Torića, profesora sociologije iz Tuzle. Junuz je rodom iz Odžaka, odakle je i Šimić. Moj stari jaran Tora nebrojeno mi je puta pričao o Ilijinoj dobroti i obećavao kako će nas, čim odemo nekim poslom u Sarajevo, i zvanično upoznati. No, to se nije dogodilo, jer takvog nekog posla na kome bi se nas dvojica našli u glavnom gradu, nije nikada bilo. Junuzova priča, međutim, bila mi je dovoljan putokaz da o Iliji mislim sve najbolje. I da o njemu formiram lijepu sliku i dobar sud. Vjerovao sam Junuzu, pa zašto onda ne bih vjerovao i njegovom mišljenju o drugim ljudima. Posebno o ljudima druge vjere i nacije. U našem narodu i dalje je vladalo nepisano pravilo kako je prijatelj moga prijatelja i moj prijatelj, bez obzira ne etničku, vjersku i svaku drugu pripadnost. To pravilo, koliko znam, još nitko nije osporio niti doveo u pitanja. Pa zašto bih ja koji do nepisanih narodnih pravila držim koliko i do pisanih.

Šimića sam, dakle, već donekle znao, a nakon kupnje zemljišta još bolje smo se upoznali na obiteljskim druženjima u Trpnju. Putovanja za Dubrovnik i zajednička borba da spasimo bespravno izgrađene kuće od rušenja, pomogla su mi je da sklopim sliku njegovog karaktera. Odmjereni nastupi u komunikaciji s poznatim i nepoznatim ljudima ulijevali su povjerenje svakome od naše pregovaračke ekipe.

No prvi ozbiljniji razgovor u Ilijinoj kući za odmor koju je kao i moju, uz još neke, mimoišlo predratno miniranje, donekle me je pokolebao u uvjerenju kako ga, na osnovu prvih dojmova, dobro poznajem. U širem društvu poznatih osoba, čovjek često govori i ono što u užem krugu prešuti. Tako smo Ilijina supruga Sabina, moja supruga Ivka i nas dvojica, uz jaku bosansku kafu i rakiju raspredali o svemu i svačemu. Ja sam, kao i obično, bio tvrd u nekim svojim stavovima. Ilija također u svojima. Ja sam, što bi se narodski reklo, udarao u klin, a on u ploču, da je zvonilo do same površine mora. Vidjelo se odmah da postoje očite razlike koje su naše supruge pokušavale pomiriti ili svesti u razumne okvire. Ivka je, ama baš u svemu, bila na Ilijinoj strani a Sabina je, radi ravnoteže i lijepog kućnog odgoja, držala moju stranu. Ivka je znala kakav sam ja, a Sabina je bolje od mene, poznavala Iliju.

Prva tema na kojoj smo se razišli bila je novoustoličena politika Franje Tuđmana i njegove stranke. Pri dolasku u Trpanj, na mnogim mjestima uz cestu još su se visoko na drveću mogle vidjeti izvješene Franjine slike. Ponegdje i Račanove, ali njih je kiša već bila dobrano isprala a sunce naglo isušilo, tako da su neodoljivo podsjećale na prošlogodišnje strašilo za ptice i druge životinje koga ratari ostavljaju na poljima da im brane urod. Ja sam tvrdio kako svu tu ikonografiju treba što prije poskidati, a Ilija je kazao kako to njemu ne smeta. Isti viseći kartoni koje narod od milja zove posterima, nisu smetali ni mojoj Ivki. Sabini, iz estetskih i prirodnih razloga dakako, jesu.

Da bi mi pojačao svoja stajališta o naprijed rečenim posterima, Ilija je sa oduševljenjem pričao o Tuđmanovoj knjizi 'Bespuća povjesne zbiljnosti' ako sam dobro zapamtio njezin naslov. Naslove tuđih knjiga nikada nisam dobro pamtio. Svoje jesam, iz čisto praktičnih razloga, da ne ispadnem smiješan potencijalnim čitateljima. A nije mi bilo ni teško jer sam imao tek nekoliko objavljenih knjiga koje u naslovu nisu imale više od dvije lako pamtljive riječi. Ilija je, dakle, hvalio Tuđmanovu povijesnu dalekovidnost, a ja sam mu namjerno udarao kontru. Iz ideoloških i zemljopisnih razloga, a ne zato što sam nešto znao o navedenoj knjizi. Niti sam je kada čitao, niti držao u rukama, ali sam o njoj sam imao jasan idejni stav. Velike li mudrosti, rekao bi moj pokojni amidža Matija. U žučnoj raspravi svako je ostao kod svojih stavova, podjednako uvjeren kako bi i druga strana, da nastupa iz suprotnog smjera, mogla biti u pravu. Žene su nas opet podržale. Sa jednakih odstojanja, pošto su mete bile iste. Kasnije je Ilija promijenio mišljenje o Tuđmanovim povijesnim političkim bespućima, a ja sam ostao na istim pozicijama. Radničkim ili, kako bi to okorjeli demokratski socijalisti rekli, socijalnim.

Druga tema gdje smo se, s više rezerve razišli, bilo je naprijed spomenuto najavljeno rušenje bespravno izgrađenih kuća. Ja sam tvrdio kako ničije kuće ne treba rušiti, jer malo tko u Trpnju a i šire uz i niz jadransku obalu, ima građevinsku dozvolu. A nama je mjesna zajednica još i prodala tuđu zemlju pa do te dozvole nismo mogli doći na legalan način, sve i da smo to htjeli. Susjed Ilija je, kao u inat, opovrgavao i ove moje teze, tvrdeći kako neke kuće treba srušiti da bi se bespravnim graditeljima pokazalo da ne mogu raditi što hoće i graditi kako im je volja. Država ima pravo djelovati sukladno svojim zakonima, a ljudi moraju te zakone poštivati.

Znao sam da je Ilija u načelu bio u pravu, ali mi nije išla u glavu relativna činjenica, da na istom lokalitetu, jedna bespravno izgrađena kuća može ostati a druga mora letjeti u zrak. Pa pri tome još iz zraka oštetiti krovove kuća starosjedilaca koje su građene prije kritične šezdesetosme godine. Pitao sam se kako će izgledati divlje naselje u kome je jedna kuća srušena, druga nije, treća jest, četvrta jest, peta nije i tako redom, sve dokle je probijen put. Na pamet mi je, u tom ključnom trenutku, pao odgovor našeg odvjetnika Faruka Kapetanovića, (vječni mu pokoj duši gosparskoj), koji mi je na isto pitanje prije par mjeseci odgovorio: „Ovako“. Pritom je zinuo i pokazao mi gornju i donju vilicu na kojima je u cik-cak rasporedu falilo nekoliko zubi, što prednjih što kutnih. I sad mi, kad god sa trpanjskog mola pogledam naš odvojak u ulici koja nosi ime slavnoga pisca Marina Držića, padne na pamet Farukovo objašnjenje izgleda naselja nakon miniranja. Baš je onakav kako su izgledali odvjetnikovi zubi prije gotovo dvadeset godina. Istini za volju, odvjetnik Kapetanović je u međuvremenu stavio socijalne zube na mjesta gdje su ranije bile praznine, ali je kasnije iznenadno završio svoj časni život a s njime i plodnu odvjetničku karijeru. Legalizacija naših parcela i bespravne gradnje još je uvijek u tijeku. Sa šansama da se završi, pitaj boga kada?!

Svoje kazivanje o tadašnjem komšiji i znancu a sadašnjem susjedu i prijatelju Iliji Šimiću, nastavit ću detaljem koji nas je zbližio u mjeri da nas više nikakvi posteri, Tuđmanova Bespuća povijesne zbiljnosti, bespravna i pravna rušenja ne mogu razdružiti. Neke detalje između, ostavit ću za prepričavanja u užem krugu naših obitelji, uvjeren da pogrešnih svrstavanja žena koje nas podržavaju ili opovrgavaju neće biti. Niti da će za to biti potrebe, kakve je ranije bilo.

Negdje početkom dvije hiljade i prve godine, nakon parlamentarnih izbora u Bosni i Hercegovini na kojima je, po prvi put nakon devedesete poražena nacionalna politička opcija, sretnem Iliju Šimića ispred zgrade Republičkog sindikata u Sarajevu u kome sam tada radio. U žurbi, a zamišljenog kao da su ga poklopile sve brige ovoga svijeta. Upitamo se za zdravlje te promijenimo još poneku riječ, kad me Ilija iznenadi pitanjem koga nisam mogao ni u snu očekivati. A to pitanje je otprilike glasilo ovako:

„Poznaješ li kakvog dobrog pravnika Hrvata. Može biti i druge nacije i vjere, ali da je dobar. Treba mi za savjetnika“. Ilija je tih dana ili mjeseci bio imenovan dopredsjednikom bosanskohercegovačkog Parlamenta kao vodeći čovjek HSS-a u koalicijskoj vlasti predvođenoj SDP-om.

Zamislim se ja kao mudri Sokrat ili Seneka, no nitko mi dobar i poznat ne padne na pamet. Ali, dođe mi u pamet nešto drugo što sam, u takvim prilikama teško prelamao preko jezika. Kažem Iliji da ne traži dalje već da uzme mene za svog savjetnika. Školovao sam se na dva fakulteta od kojih ni jedan nije pravni i oba svršio, pola radnog vijeka radim pravne poslove zaštite radničkih prava, govorim pored maternjeg nekoliko stranih jezika (srpski i crnogorski; njemački, makedonski i slovenski donekle natucam), nisam nikada kažnjavam jer je za tu rabotu bilo boljih od mene, imam iskustva za bacanje, pametan sam koliko je potrebno za savjetnika (prisjetim se kako je jednome vladaru savjetnikom bio njegov vjerni konj), etc, itd. Nisam mu sve to rekao, jer bi to bila prejaka preporuka, već sam ostao kod prvotnog prijedloga da za savjetnika uzme mene. Kako se Ilija zna često našaliti na svoj i na tuđi račun, on mi onako usput, što bi se reklo ispod žita pripomene kako mu ipak treba pametan i stručan savjetnik, a ne onaj koji otprilike znade pravo koliko i on. I tako se raziđemo, uz obećanje da ćemo ipak o svemu malo bolje i svestranije razmisliti.

Prošlo je neko vrijeme od našeg susreta i razgovora, kad sam ponovo u blizini sindikata susreo druga Iliju. Opet smo razmijenili pozdrave i poneku objedu na račun politike, kad mi je on postavio, ovoga puta, dopunsko pitanje:

„Jesi li razmislio o onome od prošli put“? Šta sam mu mogao drugo odgovoriti osim da jesam i da bolje rješenje od sebe nisam pronašao.

„Onda se spremaj da mi budeš savjetnik. Izaberi hoćeš li preći u Parlament, ili ćeš taj posao raditi honorarno“.

I danas s najvećom ozbiljnošću i odgovornošću kažem kako u to što sam čuo iz Ilijinih usta nisam odmah mogao povjerovati. Mislio sam da se šali kao i obično, jer je ponuda bila direktna i više nego prihvatljiva. Kao boksački direkt, ali ne u bradu, već ravno u mozak. Tako mi se nešto nije desilo u zadnjih desetak godina. Skoro sam i zaboravio kako to izgleda kad ti neko nakon jednog neobaveznog razgovora ponudi posao iz snova.

Dobri moj Ilija stvarno se nije šalio. Mislio je ozbiljno i pozvao me u Parlament na razgovor o svim detaljima posla i moga novog radnog mjesta.

Taj dan sam, nakon dužeg vremena, Sarajevom hodao uspravno. Kao čovjek koji je nagrađen najvišim odličjem za obranu grada od agresora koji nas je držao na nišanu toliko dugo koliko je potrebno da dijete prohoda, progovori i uzna za se. Od tad mi Ilija nije više bio samo susjed i stari znanac, već i iskreni prijatelj. Znam pomislit će te kako je naše prijateljstvo nastalo iz interesnih razloga. No, za tu sumnju imam spreman odgovor koji glasi: iz istih ili sličnih razloga nastajala svu sva prijateljstva na ovome svijetu. Kako današnja, jednako tako i ona jučerašnja i sutrašnja. Istini na volju, moram ovome pridodati i jednu malu dilemu koja me onako iz potaje muči. Naime, ni danas baš nisam do kraja siguran je li odluku o mom izboru za savjetnika prijatelj Ilija donio bez konsultacije s nekim tko me je bolje poznavao od njega samoga. Ili,t ko je u mene više vjerovao. No to je, na kraju krajeva nevažno jer, nakon razgovora u njegovom kabinetu na Trgu Republike, preselio sam se u novi ured na drugom kraju zgrade i tu odsjedio oko godinu i pol. Toliko je trajao ostatak mandata koji je u to vrijeme bio na provjeri glasača svake dvije godine. Nakon gubitka izbora, na vlast su opet zasjele nacionalne stranke koje su zajašile narod istom onom stražnjicom kojom su ga jašile i ranije. I neka su. Narod ne zaslužuje bolju vlast od one koju sam izabere. Osim ako mu je ne pošalje gospoda iz bajne nam i dražesne majčice Europe.

Na tim, za narod, a zašto ne reći i za gubitnike fatalnim izborima, dobri moj predsjedavajući Parlamenta, Ilija Šimić ostao je bez mandata pa je naš seljački socijaldemokratski savez otišao pod led. Pod tim ledom je i danas, a dokle će biti, ne zna se. Uglavnom, naša dvojna predsjedavajuće-savjetnička koalicija iselila se sa Trga Republike i nastavila djelovati na relaciji Sarajevo-Trpanj i obrnuto. Moram sa žaljenjem reći kako ni do dana današnjeg nisam promijenio mišljenje o lošem ukusu naših naroda i narodnosti glede izbora onih koji će ga predstavljati pred Bogom i svijetom. Ne čudi me zato što glavnu riječ u mojoj sirotoj matičnoj državi još uvijek ima međunarodna zajednica preko svoga legalno izabranog europskog šerifa. Sa gnušanjem odbijam svaku pomisao kako bi nam bilo mnogo bolje kada bi taj šerif, zbog vlastite nemoći da smiri bande koje čine nered, skinuo zvijezdu sa svojih junačkih grudi i bacio je u nabujalu rijeku Miljacku. Mislim da bi tada Halid Bešlić rezignirano promijenio tekst svoje pjesme u kojoj na više mjesta spominje tu legendarnu sirotinjsku rijeku o kojoj se, sa podjednakim ushitom, pjeva u dalekom Zagrebu i nešto bližim Grudama.

O finim manirama i dobrodušju vrlog čovjeka Ilije Šimića mogao bih pisati bez prestanka tri dana i tri noći, ali onda bi prijetila opasnost da ponešto ponovim ili glasnije kažem. A nije mi to namjera, pa ću napisanom pridodati tek još poneku stvar.

Kao prvo, to da sam predsjedavajućeg svih nas iz zemlje zafrkanata Sulje i Muje savjetovao da ne govori sve što misli jer, to što misli preozbiljno je za vrijeme u kojem je sila jedna ljudi izgubila razum laćajući se puške, bombe, mitraljeza, minobacača, te volana transportera, tenka i bornih kola. A puno bi i njima i nama bilo lakše i bolje da su se držali olovke, pisaćeg stroja, mobitela ili kompjutera. Ili da su čvršće držali volane golfa, audija, mercedesa, ili čak onih na ženskim haljinama. Eee…da su to činili i da od jedne nisu pravili sedam fildžan država, danas bismo bili vodeća istočna zemlja u Europskoj uniji i nitko nam u susjedstvu ne bi bio niti do koljena. Kao što nije bio dok nas je vodio Stari. Ovako danas, baš kao dosadne prišipetlje, vučemo za rukave europske dužnosnike treće i ine kategorije, moleći ih kako to čine zadnji jadničci da nas prime u svoje ekonomski razbucane, a politički slabašne redove. Takve redove koji nisu u stanju, bez grdne muke, izvući od Rusa ugovoreni i uredno plaćeni plin u sred ljute ciča zime.

Iza toga, savjetovao sam ga kako su radnici i seljaci glavna poluga društvenoga razvitka, a ne tamo neka skupina raznorodnih, često i napirlitanih kvazi intelektualaca u vlasti od kojih su neki, kukala im majka, čak i doktori znanosti. A da se još ne znadu, kako to Bog zapovijeda a uputstva nalažu, useknuti u papirnu maramicu već im sline ispadaju na kragnu ili u rukave.

I treće što i nije najvažnije, savjetovao sam mu da se drži dobrih ljudi, a loše da šalje u onu stvar, jer njima je tamo pravo mjesto.

Sve naprijed rečene savjete dobri je moj dopredsjedavajući, a šest mjeseci i predsjedavajući Ilija primao otvorena srca i raširenih očiju i nije ni jedan odbacio kao što bi to drugi, da su kojim slučajem bili na njegovom mjestu, učinili. On ih je naprosto dobronamjerno primao jer je od davnih socijalističkih vremena i sam to znao i tako mislio. I tada je, kao i ja uostalom bio na važnim društvenim funkcijama i obnašao ih je kako mu poštenje nalaže i zdrav razum zapovijeda.

Takav je bio i ostao moj dobri komšija iz Sarajeva i susjed Trpnja magistar estetike Šimić.

A takav je bio i ostao moj prijatelj, gospodin i drug Ilija.

Ni za dlaku se nije promijenio od vremena kad je direktorovao u firmama i Republičkoj zajednici za kulturu; kad je predsjedavao državnim parlamentom i kad je, po sili zakona, zbog nagomilanih godina starosti morao otići u, za dobar i podnošljiv život, pišljivu penziju. Pa uz nju mora i dalje raditi društveno-korisne poslove da bi mogao započetu kuću za odmor, održavati i ako bog da staviti pod krov. I ishoditi po pisanim pravilima o dosjelosti upis u zemljišne knjige ko prkno male parcele, na kojoj od zemlje nema ni 'z', a od kamena ima veeeelikooo… 'K....'. Da bi ishodio i opravdao upis rečene parcele u zemljišne knjige morao je golim rukama, u radničkim rukavicama nanijeti zemlju, nazor otetu od nadmoćnog kamena.

Ista je sudbina glede tih pitanja zadesila i mene, njegovog vrlog parlamentarnog savjetnika. I sve druge koji su došli u Trpanj da otrpe sve ono kroz što smo mi prošli.

Pa ti, dragi moj čitaču reci da hrvatski iver ne pada daleko od bosanske klade.

Pada, pada, samo što se ne zna šta je u ovom slučaju iver a što je, zapravo, klada?!



Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.