Marica Žanetić Malenica | Do istine mi nije

 

vonj rodnoga otoka u tebi oduvijek ćutim 

k'o i moji stari kojima bilo si i piće i hrana

krjepak nektar loze što na škrtoj zemlji traje

i meni k'o njima 

Neba si dar, Božja mȁna

kad nazdravljam danima veselja il' utapam bol

u čaši koja tugu davnu krije

drug si koji obraze zdravljem mi rumeniš

krv na tren užgeš

kao da mošt u meni vrije

dnevnu dozu užitka k'o vješt ljubavnik pružaš 

i utjehu naklonošću onog tko za mene mari

svakim gutljajem zaborav il' sjećanje nudiš 

jer do istine nije mi ni stalo

nek' i nadalje je traže Latini stari  

sladim se tobom iz kristalne čaše na visokoj nozi

aromom ugađam nosu, trpkim okusom nepce gostim 

i dok te ispijam hedonistički polako

zahvalna zemlji, Suncu i lozi 

sve grijehe bez imalo kajanja 

milostivo sebi oprostim