Oleg Antonić | Daj! Daj! Daj! Daj!?

Skrši se duša

pod bršljanom u snu.

Baš kao što nam,

smušo moja,

bol teži sušnom dnu.

Daj! Daj! Daj! Daj!?

Usitni nas nezasitni vaj;

trune ovaj šesni kraj;

grune hlad

usijanu glad.

*

Strši nam duša

kroz raspušteni šav.

Baš kao da smo,

smušo moja,

svi kršteni za splav.

- Daj!? - zdrobi – Daj!! – ;

svatko sebi porobi svoj raj;

zagluši nas ponor taj;

guši jad

orošen u slad.

*

Mekša je duša

svem posvemašnji lijek.

Baš kao kad nam,

smušo moja,

čun urasta u tijek.

Kraj rijeke, znaj,

mirisi nam splasnu prijesni – Daj! - ;

kapne iz nas mrijesni sjaj,

raspne sklad

u nama već mlad.

____________________________________________________________

* Tekst je nastao sa sevdahom u mislima, ne bi li se „Kahvu mi draga ispeci“ nepoznatog skladatelja i tekstopisca učinila manje beznadnom od izvornika:

Kahvu mi, draga, ispeci

Kahvu mi, draga, ispeci

baš kao da je draga dušo za tebe

aj, ja ću doći oko pola noći

da sjednem kraj tebe

Dušek mi, draga, razmjesti

baš kao da je draga dušo za tebe

aj, ja ću doći oko pola noći

da legnem kraj tebe

Ne dolazi, dragi, ne treba

jer ti drugu dragu sada miluješ

aj, ti si rek'o da si bolju

dragu stek'o od mene