Kroz "bužu" gleda život, prepliću se boje, stapaju u najljepše nijanse plave, nebo i more isprepliću ruke u rukavicama satkanim od pjene i vune, sunce se zaigralo u oku nestašnog vala, krovovi se crvene umiveni kišom iz zlatnih oblaka, ptice slobodno šire krila, nadlijeću krovove, spuštaju se u krošnju stare smokve, slade se nabubrenim slatkim plodovima a onda ispijaju nektar života s lista loze koja je zagrlila drvenu odrinu, zahvalno naslonivši svoj teret dozrelih grozdova.
Iza "buže", u mraku svojih strahova, stoji ona koja se ne usuđuje.
Strah od prvog, neuspjelog pokušaja da poleti s pticama još je tako svjež, muti joj pogled na svu tu ljepotu, ne vidi ništa osim dubine ponora ispod sebe, pad u ponor svojih strahova, slomljena krila i bol... i vrijeme, predugo vrijeme oporavka. Ne vidi krila koja su ponovno na svom mjestu, spremna za novi let.
"Usudi se", bodri je život s one strane, usudi se vjerovati da ti dajem drugu šansu. Odbaci strahove, ja sam jedan a njih je na stotine, izaberi mene šapće joj život dok joj svojim lahorom dodiruje lice i suši dvije izdajničke suze koje su kliznule niz lice bez njenog znanja i volje.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.