nedjelja, 11. srpnja 2021.

Emina Čamić | Usnuli


Sena, tridesetogodišnja udovica, živjela je u Kozarcu. Udala se za Isaka Huremovića, i izrodila mu dvoje djece. Selmana i Miralema. Majčine duše. Na njenom nadgrobnom spomeniku su, između godine rođenja i smrti, urezani stihovi Himze Selimbašića.

Varoški pjesnik, Selimbašić, je pisao rodoljubnu prozu. Nikada se nije oprobao u poeziji. Nisu mu se sviđale zagonetne rime, pa je odlučio vjeru predati drugoj formi.

Sena je bila djevojka puna snage. Voljela je ljude, a i ljudi su simpatisali njenu narav. Uživala je u komunikaciji i fizičkom radu. Pomagala je roditeljima, bez obzira na braću, koja su davala svaki atom snage, ne bi li ona bila pošteđena. Braću je voljela više od svega na dunjaluku, ali su je oni brzo zaboravili. Kada im je manjkalo koristi, nazvali bi u par dana ili nikako. Nisu odobravali njenu odlučnost da se povinuje, povuče i izgubi u tuđim očekivanjima. Nisu je smatrali kukavicom koja će, povrh svega, zanijemiti kada se bude odlučivalo o njenoj sudbini. Prezirali su Isaka. Znali su za njegovu narav. Takav se nije opraštao od pića i žena. Bili su sigurni da ona to neće moći izdržati. A on će, kao i do sada, igrati igru obmane.

Njena kosa je bila plavetnija od neba, a oči duboke kao morska uvala. Bila je izrazito vitka i obdarena oblinama. Kada bi ušla u prostoriju, sve bi oduševljavala svojim grandioznim držanjem. Posjedovala je harizmu i veliku dozu simpatičnosti, a ta kombinacija u njenom slučaju, nikada nije izgledala vulgarno. Slobodno vrijeme je provodila učeći Kur'an. Bila je religiozna i puna mašte. Nikada ništa nije idealizovala i bila je od onih pažljivih. U svemu i oko svega. Imala je svega dvadeset godina, kada su je roditelji odlučili udati za Isaka. Nije se mogla pobuniti na tu malverzaciju njenim postojanjem, a sebe je ubjeđivala da joj roditelji ne žele zlo. Udobrovoljila je njihovoj želji i postala, Isakova žena, Sena Huremović.

Bračni život je tekao uobičajeno. Osvrčući se na kulturološke stavke i tradiciju, sve je bilo minimalizirano i monotono. Iako je uspjela završiti školu, nikada nije imala priliku dobiti zaposlenje, jer po shvatanjima porodice kojoj sada pripada; ženi je mjesto u kući. Brinula se o djeci, ručku i suprugovim prohtjevima.

Jelo je moralo biti spremno deset minuta prije njegovog povratka kući. I naravno, toplo.

U džamiju nije mogla otići. Pardon, nije smjela. Tamo je besmisleno ići, ako imaš tri ili četiri prostorije u kući u kojima možeš klanjati, a sve ostalo su izgovori. Ako već treba neku potrebštinu iz dućana, potrebno je zapisati prije zore, da bi je on zaboravio ili se opravdao manjkom novca, koji je potrošio u kafani. Djeca su brzo rasla i u hodu zaboravljala majčine osjećaje. Život ih je vukao na svoju stranu, a i modernizacija društva nije donijela mnogo dobra. Selman se posvetio školi. Dobro je učio i interesovao se za nauku. Više je bio privržen Seni, nego ocu. Znao je da ona pati, iako nije pokazivala ni trun bola. Žrtvovao je svoju igru, da bi majka nosila manji teret na plećima.

Oni su bili njen ponos i jedina radost.

Ustajala bi zorom da nastavi kafu, popegla odjeću i isprati Isaka. Nakon toga bi djeci spremala doručak. Dan bi protekao, kao i svaki drugi u toku tih četrnaest godina. Njena iscrpljenost se vizuelno nije primjećivala, a umor ju je znao savladati onog trena kada ustane. Borila se sama sa sobom. Radila je jednako kao i prije, međutim, tijelo ju je izdalo. Osjećala je povremene drhtavice, iako se ubjeđivala da je to premorenost usljed velikih vrućina. Ubilačka savjest, o manjku vrijednosti, dala je svoj doprinos u progresu bolesti.

Nakon deset godina braka, dijagnosticirana joj je multipla skleroza (MS). Bolest koja se manifestuje hroničnim oboljenjem srednjeg nervnog sistema.

Nakon što je prihvatila saznanje o dugovječnom iskušenju, Senina majka, umire.

Bio je to najbolniji trenutak u kom zaboravlja sebe i posvećuje se samoći. Noći su prolazile u preispitivanju sudbine. Srušio se stub, koji je poljuljao cijelu građevinu. Iskušenje za iskušenjem. Nije mogla ostati ravnodušna, a to impluzivno percipiranje sadašnjosti, je bilo kobno za njeno preživljavanje. Skupljala je novac za svoju sahranu, ne želeći dočekati naredni izlazak sunca. Da, u tim momentima je zaboravljala na vjeru. Nije bilo dovoljno vrmena za molitvu, između brige o testamentu, koji će ostaviti djeci i analiziranja majčinog života.

Njena majka, Behka Sinanović, je umrla prirodnom smrću. Godine su učinile svoje, a društvo je nečujno ispratilo ženu, koju su smatrali čeličnom borkinjom. Borila se. U tišini. U kasnim večernjim satima je brojala modrice, a ujutru, rane na rukama. Prva je ustajala. Budila sve redom, sve do dana kada nju nisu mogli probuditi. Valjda je to jedini put, kada je izgledala spokojno. Pronašla su je Adil i Semir, Senina dva brata, koji su joj spustila kapke i zaputili se ka brdu u kom su posijali krompir. Otac je pustio jednu suzu, a nedugo poslije toga, oženio drugu ženu.

Nije to bio jedini slučaj bezdušnosti u porodici. Nakon što je Sena objelodanila rezultate pretraga i konačnu simptomatologiju svoje bolesti, Isak je odlučio započeti novi život. Spakovao je samo jedan kofer i otišao bez riječi. Ima li većeg bola od izdaje ?! Nije krio svoje nezadovoljstvo, i time je njegova ljudskost sahranjena. Čovječija, prljava duša, mu je unakaliza vanjštinu. Umro je prije Sene. Prirodnom smrću.

Poslije dva mjeseca, umire Abdukladir Sinanović. Senin otac.

Žena koja je predosjećala raskol svega, počela je živjeti za sebe. Razmišljala je o unucima. Brinula se o svom izgledu. Ponekad bi poželjela promjenu frizure ili šminke, i to je bila nadnaravna snaga. Radovala se pijevu ptica i zvuku kiše. Iako bolest nije minula, velikim naporima se borila da joj se osveti. Vratila se starim navikama. Svakodnevno je praktikovala vjeru i na majku mislila dovama...

Roditelji su je udali po svom nahođenju. Njenu majku su prisilno dali drugome. I sve djevojke iz varoši su dijelile istu sudbinu. Neke su se od tuge ubile, neke su oboljele od tuge, a neke prihvatile život koji im je odabran.

Tuđe sreća, ne mora i ne smije, nužno biti vaša.

P.S

Himzo Selimbašić je jedini dočekao da Sena zaspi. Pokrio ju je plahtom i prošaputao:

„Nema meni moje Sene,
Nema je, da suze u med natopi.
Nema meni moje Sene,
Da zavoli, pa nestane...“

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.