Nosim te u džepu
Kao ključ
Bez kojeg ne mogu ući u samu sebe
Iskrao si se kroz rasporeni šav
I zameo trag svog mirisa
Ne davši mu priliku
Da se rasprostre po sobama
Stojim pred vratima i čekam
Pitajući se
Što ću i kud ću
Sva moja vrata su zaključana
Prozori su visoko
Ne mogu se kroz njih provući neopažena
Nemam alate kojim se ruše zidovi
Sretnih vremena
A ja sam u njih zazidana
Ostajem ispred
Napuštena od sebe
Bezdomna i bezvremenska
Dok sat otkucava
Ne mogu do riječi
Koje čekaju u vrsti
Da pokažu svoju rascvjetanost
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.