utorak, 15. lipnja 2021.

Ana Narandžić | Nosim te u džepu

 

Nosim te u džepu

Kao ključ 

Bez  kojeg ne mogu ući u samu sebe

Iskrao si se kroz rasporeni šav

I zameo trag svog mirisa

Ne davši mu priliku 

Da  se rasprostre po sobama

Stojim pred vratima i čekam

Pitajući se

Što ću i kud ću 

Sva moja vrata su zaključana

Prozori su visoko

Ne mogu se kroz njih provući neopažena

Nemam alate kojim se ruše zidovi

Sretnih vremena

A ja sam u njih zazidana

Ostajem ispred 

Napuštena od sebe 

Bezdomna i bezvremenska

Dok sat otkucava


Ne mogu do riječi

Koje čekaju u vrsti

Da pokažu  svoju rascvjetanost 

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.