Radenko Kela | Nikola Šimić-Tonin: Brankov most

Nakon drugog svjetskog rata, daroviti i slavni pjesnik partizanski, dok su drugi ubirali lovorike, grabili se za činove, počasti, stanove, titule… progovora kroz satiru o anomalijama tog društva, dobronamjerno. Žrtvuje udobnost zbog nepodobnosti, potrpi progone, odricanje najboljih prijatelja, život u neizvjesnosti, pod sijenkom praćenja, sumnjičavosti, sa Kainovim znakom neprijatelja poretka, on koji je iskreno vjerovao u tu ideju, izgubio brata i oca u borbi, rođake i prijatelje…Ta crna sjenka ga stiže kod tog kobnog mosta u Beogradu, koji se sad po njemu zove.

Mnogi su pisali o njemu i njegovom velikom književnom djelu bez kojeg bi većina djetinjstava, nas, nekadašnje djece bila osiromašena. Ali, siguran sam da nitko nije pisao ovako kao Nikola Šimić-Tonin. Najprije i najvažnije - iz čistih pobuda, ne da afirmira sebe (dovoljno je afirmiran i poznat), ne iz bilo kakve koristi, nego iz čiste ljubavi prema Ćopiću i njegovom djelu. Iz svete ljubavi prema Istini. To i ne iznenađuje jer se radi o sličnim duhovima, čistim i hrabrim dušama, jer samo ljudi čiste duše mogu pisati i za djecu i stvarati umjetnička djela trajne vrijednosti.

Sa plemenitim namjerama da nas vrati Ćopićevom djelu i djelo Ćopićevo da vrati nama, da se tako vratimo sebi, ljudskosti, ljepoti, onoj iskonskoj, koja ne priznaje nikakve vremenske ni nacionalne prepreke ni granice. Ova studija će, siguran sam, izgraditi te mostove do Ćopića i njegovog svijeta, a time i mostove između naše generacije kome je on bio neko naš i generacija koje su došle poslije nas i koje još dolaze. Bitno je također naglasiti, a teško je i ne pohvaliti sjajan, koncizan stil koji je omogućio da u knjizi nema ničeg suvišnog, a, opet, dosta je toga rečeno. Oni koji ne znaju ništa o Ćopiću saznat će mnogo, zainteresirat će se za njega i njegovo stvaralaštvo. Oni koji nešto znaju poslije čitanja ove studije znat će mnogo više.

Vidljivo je da se autor trudio da tekst sačuva od sebe, svoje sentimentalnosti i liričnosti, radi objektivnosti i same prirode knjige. Postoji izuzetak koji samo potvrđuje to pravilo, kod opisa svog susreta sa legendarnim piscem koji je došao u njegovu osnovnu školu u Doboju.

Inače, uz ne tako velike izmjene ova studija bi se mogla pretvoriti u dobar moderan roman.

Autor dopušta znamenitim suvremenicima govoriti o Ćopiću, ne sudeći o njima i njihovim stavovima, ideologiji, moralnim vrijednostima ostavljajući čitaocu da sam donese zaključke i Bogu da izrekne svoj konačni sud. Istovremeno, iako kao zreo čovjek i intelektualac ima izgrađene svoje stavove i poglede na svijet on kroz njih ne gleda na tadašnju stvarnost, nepristran je.

Posebna “poslastica”, desert, kao nagrada za čitanje prethodnog teksta, čine izvještaji policijskih doušnika koji su pratili Ćopića, a naročito, anegdote o njemu.

Sve u svemu - jedna poštena, lijepa i čestita studija koja inspirira, podstiče na razmišljanja i promišljanja mnogo šira, dublja i univerzalnija nego što je to puka biografija jednog pisca i faktografija njegovih djela.

Zahvalan sam gospodinu Nikoli Šimiću - Toninu što sam slovce ove tužne, veličanstvene i lijepe priče o Brančilu. Priče koja traje. i daje.

***

Rade Kević, legendarni mitraljezac partizanski, koji je Ćopiću bio inspiracija za lik Nikoletine Bursaća umro je krajem marta 2017. godine. Počiva u rodnoj Piskavici, u podnožju Kozare u koju je nekad krenuo ratovati. U seoskoj crkvi se ponekad zagledam u neobičnu ikonu Majke Božije koju je on nekad pridario.

Naš zajednički prijatelj profesor Dragoljub Miljević me davno upoznao s njim. Skroman, nenametljiv, a dinamičan i energičan čovjek i u poznim godinama. Rano se povukao iz politike, ali je često na svojoj vikendici na Fruškoj gori okupljao političare najvišeg ranga bivše nam države, uz kotlić, pečenje, dunavsku ribu i vino… I ne samo političare već i običan svijet. Nije ni na koji način dijelio ljude.

Živko Radišić, bivši član Predsjedništva B i H, u govoru na sahrani je spomenuo kako je Radu posjetio mjesec dana prije smrti. Pitao ga treba li mu šta, da mu donese kad drugi put dođe u Novi Sad.

- Donesi mi samo komadić zemlje ili kamen iz moje Piskavice.

***

Razgovor s Ćopićem

U kafani London sedeli smo skupa

Branko Ćopić i ja, posle dođe supa.

Sedeli smo dugo u kafani, tamo,

Pijuć posle kafu, al sa sokom samo.

Kao što je lišće uvek slatko kozi,

Pričali smo najviše o prozi.

I pomalo već nam počinje da smeta

Što smo se našli na nišanu sveta.

Sedeli smo, tamo, tog susreta tokom,

Pijuć crnu kafu sa još crnjim sokom.

Lišćežuta jesen, mora da je fino

Onima što sada piju naše vino.

Lišćežuta jesen, mora da je fino

Onima što sada piju naše vino.

Usred razgovora (uprozili: ko će…)

Stolu kroči dama - autogram hoće.

Pogledasmo damu, i u tome času

Razgovor o prozi nekuda se rasu.

I tu, na stolu, sred praznih tanjira,

Treba Brankov potpis, al nema papira!

Dama tužno reče, gledajuć salvetu,

“Zar baš sad da nema papira na svetu?”

Snalažljivost ljudska zavladala svuda,

Donesoše papir začas, odnekuda.

I, preko tanjira, na čistini lista

Pomalo drhtavo potpisa se bista.

Podne se u satu već odavno klati,

Ručali smo, eto, jesen ručak plati.

Đuro Damjanović, oktobar,1983.

Nedovoljno se pisalo i govorilo o najvećem pjesniku Bosanske Krajine od drugog svjetskog rata dosad, Đuri Damjanoviću i njegovom poznanstvu sa Brankom Ćopićem.

Ukratko, Đuro je bio mlad i darovit pjesnik, sa sjajnom književnom perspektivom. Sve dok nije napisao zbirku priča “Goli mjesto”, autentičnog zmijanjskog raskošnog jezika.

Tad je počeo njegov pad: progoni, suđenja, ignoriranja. Razlog: jedna pripovijetka u kojoj kritizira lokalnu vlast i riječ “goli” u naslovu knjige, bez obzira što je pisac tvrdio da se radi o njegovom rodnom selu Golešima.

Nitko nije smio ili htio stati u njegovu obranu. Osim Branka Ćopića i Mladena Oljače, koji se, kažu, kasnije povukao. Glumac Milan Štrljić udario ga je autom (zli jezici kažu - neslučajno). Nikad se nije oporavio i propio se. Kad je dobio književnu nagradu “Petar Kočić” povodom Kočićevog zbora upriličena je ceremonija. Svi su ovdje, samo nagrađenog nema!

Rastrkali su se da ga traže. Našli su ga u Gospodskoj ulici gdje djeci dijeli pare i viče: Neću da budem pjesnik, hoću da budem peronja!

Te godine, kao i svake, pobjednički bik je osvojio više novca nego nagrađeni pjesnik…

Ulica koja vodi iz Banjaluke ka njegovom selu i grobu danas nosi njegovo ime…