Kitana Žižić | Krhotine

Upravo čitam knjigu Irene Vrkljan “O biografiji, svila, škare, marina”. U tekstu “Svila, škare” u dijelu naziva Obiteljske uzrečice, zapazim jednu meni posebno zanimljivu: “Krhotine donose sreću, razbijeno zrcalo donosi sedam godina nesreće”.

Praznovjerna nisam. Pa ipak za svaki slučaj ponekad se ne oglušim o narodne mudrosti. I dok mi je drugi dio ove Irenine obiteljske uzrečice dobro poznat te sam djecu i prečesto upozoravala da budu oprezna s ogledalom, prvi dio mi je upalio lampicu u mozgu. Aha, sad znam zašto je naš dragi Vanja ipak pronašao sreću u životu.

Radili smo u istoj tvrtki. Kad sam se zaposlila, on je već imao nekoliko godina staža. Bio je odličan pravnik, lišen ulizivačkih manira. To je usporavalo njegovo napredovanje, ali u mojim očima ga uzdiglo na visoku razinu. Razgovorljiv, načitan, duhovit, filmofil i ljubitelj knjiga, zadobio je posebno mjesto u mom srcu.

Ja sam radila u Planu i analizi te nas je od mog dolaska često posjećivao. Nikad kraja razgovorima, ali iako različite struke, nismo razgovarali samo o hobijima. Time bismo bili izazvali ljutnju kolega i moje šefice, koja je bila radoholičarka.

U pauzi pisanja ove kratke priče u vrijeme ručka, dogodilo se nešto što me podsjetilo na još jednu uzrečicu: „Pazi što želiš, moglo bi ti se i ostvariti.“

A ja je malo modificiram: „Pazi što pišeš, moglo bi…..!“

Spremala sam model za tortu, kad je pladanj od debelog stakla završio na podu u krhotinama. Neću plakati za „prolivenim mlijekom“, ali ću ubuduće izabrati manje opasnu temu.

Dakle, jednog jutra pozvana sam kod Vanje popiti kavu. Imala sam što vidjeti kad je zamahnuo rukom. Višemetarska papirnata traka u raznim bojama prosula se po sobi. Da nisu uredska vrata bila zatvorena, otkotrljala bi se do kraja hodnika i kliznula niz stepenište.

„Što je to?“ u čudu upitah.

„Rekla si da rado ideš u kino. Htio sam ti pokazati koliko ja volim filmove i na koji ih način pohranjujem želeći ih sačuvati od izdajničkog sjećanja…“

Ispisivao je sve bitno o filmovima: žanr, kratak sadržaj, režisera, glumce, svoj komentar, a ovisno o njegovom dojmu, ovisila je i boja zapisa. Sve tako redom do zadnjeg tada odgledanog.

Bila sam zadivljena. Cijenila sam i mnoge druge njegove osobine. Nije volio isprazne razgovore, nije volio otegnuto čekanje na razgovor s nadređenim te je pribjegavao pisanim požurnicama ostavljenim kod tajnica. Nije volio ni dugotrajne sastanke bez ikakvih konkretnih zaključaka. Za njega je to bilo „mlaćenje prazne slame“.

Onda je svjetlo dana ugledao Zakon o udruženom radu. Trebalo ga je predstaviti udruženim radnicima, podijeliti pojedina poglavlja na nosioce, koji ih mogu shvatiti i prezentirati, nakon čega će se pristupiti adekvatnoj organizaciji. Formirana je radna grupa i prvi sastanak predviđen jedne neradne subote. Vanja je trebao predsjedavati. Svi smo došli na vrijeme, raspoloženi, prepuni elana, uzbuđeni kao da pokrećemo revoluciju. Bili smo predvodnici ispunjeni ponosom.

Čekali smo i čekali. Nije valjda zaboravio, mislila sam. Ili je bio do kasno s društvom te prespavao. Kad smo zaključili da se dovoljno naspavao, nazvali smo ga doma. Nitko se nije javio. Zabrinutost je rasla. Krenula je i priča da skratimo čekanje još mu se uvijek nadajući, bježeći od svojih strahova. Tada sam prvi put čula ono što jedina nisam znala.

Prije ovog zaposlenja radio je kao praktikant kod uglednog odvjetnika, ali ga je sudioništvo u Hrvatskom proljeću koštalo lijepe perspektive. Nekako u isto vrijeme doživio je još teži gubitak. U saobraćajnoj nesreći izgubio je voljenu dugogodišnju djevojku. Nije je mogao preboljeti…..

Čekanje je prekinuo telefon. Resko je zazvonio, zavladao muk, preplavio nas strah. Najhrabrija je bila moja šefica. Podigla je slušalicu blijeda u licu poput kreča. Zvao je Vanjin brat:

„Sinoć kasno vraćali smo se iz Lava. Vanja je dobro, nemojte se brinuti. Zadržan je u bolnici zbog lica prepunog krhotina prednjeg stakla. Bio je na suvozačkom mjestu te je najgore prošao. Samo Bogu možemo zahvaliti što nismo poginuli. Ne svojom krivicom, ali što to vrijedi. Auto je totalka.

I još nešto. Skoro zaboravih. Potresen sam, smeten. Nisam se mogao odmah javiti. Čekao sam da Vanja dođe sebi. Kad se pribrao, prvo je pitao za nju, a onda se sjetio sastanka i poručio da će ugovoriti date u bolničkoj sobi, čim mu šrapneli od stakla koji su ga unakazili budu manje vidljivi.“

Takav je bio. Pun duha, nije se lako predavao. Naravno da smo ga posjetili u bolnici, ali smo sastanak odgodili.

Vratio se nakon kratkog vremena, neki ožiljci su ostali zauvijek. Nisu ga previše nagrdili, ali je ipak brinuo o nastavku veze sa ženom iz Zagreba, koja mu je bila vrlo intrigantna. Večer u hotelu Lav bio je prvi izlazak s njom u društvu brata i bratove žene, čija je prijateljica bila.

Taj tako neobećavajući početak nastavio se povoljno za njega. I ona mu je došla u bolnicu i čitavo vrijeme posjeta ostala s njim. Očito je intuitivno kao pametna žena prepoznala njegove prave vrijednosti. Fizička privlačnost mu ionako nije bila jača strana.

Prepoznata ljubav je ubrzo ozakonjena, a s Alidom život je Vanji vratio uz ljubav, vjeru u budućnost i toliko nove energije da ga više ništa nije moglo zaustaviti. Ugledan je član Zmajskog stola u Splitu, hrvatskih Lionsa, ima samostalni odvjetnički ured, a pri svakom susretu srdačan kao i ranije, ne zaboravi spomenuti sreću, koju je imao kad je susreo Nju.