ponedjeljak, 17. svibnja 2021.

Ivan Dujmić | Oči u oči. Ti si ON!


Granate su padale po gradu i periferiji…rušile su krovove, padale po dvorištima, ulicama i pogađale zgrade. Sa istoka se je primjećivao gusti dim. Kuće su u selu Nuštru gorile. Hitna pomoć i druga civilna vozila su brzo promicala ulicama vozeći ranjene i mrtve. Definitivno nije bio dan za izlazak iz podruma i odlazak u kafić. Granatiranje je trajalo još dva sata, pa je se konačno stišalo ispaljivanje i detonacije granata. Provirili smo kroz podrumski prozor i osluhnuli još malo. Da. Prestalo je. Možemo van.

Prijatelj Fleka i ja smo ožednili. Izašli smo van i krenuli pješice polako prema omiljenom bircuzu “Kod usrane babe” gdje smo skraćivali vrijeme između granatiranja. Veliki stakleni prozori su bili pokriveni s vrećama pijeska. Vrata podebljana fosnama. Ulazimo unutra, a za stolom sa desne strane su sjedili lik iz Lučkog debeo, naoružan Hekler Koch-om sa prigušivačem. Ledena lica. Zelena odora mu je bila čista i uredna.

“Odakle ti ovdje?”upitah.

“Došao sam čuvati zapovjednika grada. Navodno se neki gardisti bune na gradsku vlast jer je odavala pozicije i položaje naših trupa usljed čega su poginuli njih četvorica”.

“Jesi sam ovdje?”

“Ne nisam. Tu smo nas dvojica i vozač”. Stigli smo onim Suzukijem, terencom”.

Stali smo za šank, i naručili pivo i kavu. Pošto nije bilo struje u gradu, kuhala se domaća kava “socara”. Gusta skoro kao rijetki puding. Fleka je nageo pivo, a ja sam uživao u kavi, koliko se moglo uživati u takovom napitku. Konobarica sa druge strane šanka je bila rasčupana. Vjerovatno je friško iz drpeđe stigla. Imala je majicu sa dubokim dekolteom, crvenu mini suknju i štikle kojima pete nisu bile iste visine, pa je izgledalo kada hoda kao da šepa. Uskoro stižu vozač i drugi specijalac iz Lučkog, također naoružan puškom Hekler Koch s prigušivačem, te sjedaju kod kolege za stol. Ja se okrenuh konobarici i rekoh: “Mala ajd pusti ovu kazetu, ja sviram na njoj, biti će ti drago!”

“Slušaj brko…mala ti može biti majka. Toliko sam starija od tebe!”

“Ne smetaju mi razlike u godinama, ali danas ne mogu ništa sa alatom. Imam urinarnu infekciju!”-odvratih.

“Hahahahahaha!” “Šta je!? Jesi triper dobio!? E moj Striče Ivane… provjeri bunar prije nego skačeš ne bi li se utopio u njemu!”-nastavi konobarica sa ismijavanjem, te mi zapjeva pjesmu “Grickao si **** dobio si sifilis!”

“Ma ajde gledaj svoja posla." odrezah. "Ako te vrijeđa što te zovem mala, nemaš prava na to jer imaš jedva 160 cm, a mogu te zvati i matora! Ti biraj!”

“Marš stoko, i ti i tvoj bratić!”povika konobarica.

Ona tri specijalca su se počeli okretati za stolom, ispili su piće te krenuli van. Na stolu su ostavili novac, te izašli van. Kratko su stali pred vratima. Stigao je nekakav civil stariji, oko 55 godina te im nešto šaputao. Nisam primjetio da je tijekom razgovora s njima očima upirao u mene i prijatelja Fleku. Pokazao je rukom prema križanju. Stariji lik civil se je uskoro izgubio, a specijalci su krenuli prema Suzukiju. I odvezli se prema križanju pa skrenuli lijevo prema bivšem korzu. Ja i kolega smo izašli van i tek što smo krenuli začule su se ponovo granate. Počeli smo trčati prema skretanju za korzo… Približili smo se na nekih 15 metara od križanja. Ggranata prva, druga, treća... zasuše križanje i cestu. Primjetio sam sa lijeve strane Suzuki specijalaca i njih u njemu pod zaštitom stabala drvoreda.

“Vraćamo se u birtiju, jer nećemo stići do podruma i smjene. Neka se strpe malo!”

"Ok. Kako hoćeš. Samo požuri da nas ne rasture!”okrenuli smo se i počeli ubrzano hodati nazad prema birtiji. Fleka nije imao naoružanje, a ja sam imao Litvanku.

Iza nas Suzuki sa specijalcima je stao na križanje i lagano i tiho zakočio. Zadnje desno staklo se  spustilo i kroz prozor je provirio Hekler Koch s prigušivačem. Debeli specijalac, ledena lica, stisnuo je pušku rukama i nanišanio kroz optiku točno u moju glavu. Opalio je! Osjetio sam kako gubim ravnotežu i padam u crni ponor!

“E je** ga… moje ratovanje je gotovo!”

Zaškripaše gume Suzukija, prema Nuštru. Duh mi se izdigao iznad tijela, i vidio sam rupu na glavi, točnije na čelu. Prijatelj Fleka me vukao za rukav, u panici. Ništa ga nisam čuo. Sve sam doznao u jednom trenutku da Bog postoji i da su me Anđeli čuvali…

”Ćik pauza!" povikah im.

Okrenuo sam se i ugledao svjetlo koje me vuklo ka sebi. Bio je to ON.

"A joj, joj, ovaj poziv se ne odbija! Hahahahahaha! Prokleti specijalci…upamtio sam im lica. Jesam ubijen, ali i dalje živim…srest će mo se u drugoj rundi!”

Stao sam pred izvor svjetla i rekao, na upit kako se zovem:

“Zvali su me Stric Ivan!”



Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.