petak, 7. svibnja 2021.

Igor Pop Trajkov | Stranputice


Uvijek sam se čudio onima koji se ne znaju snalaziti. Mislili su da bi se mogli dokazati kakvim vrijednostima, odanošću. Priroda kojom šetam svaki dan mi daje utočište od hladnoća civilizacije. Znam da je jednostrano reći - al u svakom od nas obitava zvijer. Za desetak minuta od ove tačke dosežem vrh. Rijetko kad idem putem, a koristim ovaj kozji puteljak među ovo trnje. Tamo se nalazi utvrda za koju ne svatko zna. Oni iz vlade je posjećuju ovih dana. Nešto se kuha. Kažu da je tamo kakva grobnica iz antike, kojoj su čak i zidovi od zlata. Srećom znam nekoliko jezika jer radim kao vodič. Naravno za bedastu plaću, kao i svi redovno uposleni u SM. Znao sam i ja za ovo mjesto, koje je gotovo sasvim neuređeno. U njemu je ta nepoznata utvrda koja ima pokrov samo djelomično. Al sasvim dovoljno da se tamu tko sakrije od kiše. Često je ova utvrda bila posjećivana tijekom kiša. Baš se tad tu obavlja jedan od najisplatljivijih poslova u regiji- onaj s drogom. Zanimljivo je da su gospodarstvenici ove „discipline“ svakojaka gospoda i svakojakih naroda. Ima tu baraba i Cigana, al i intelektualaca i političara. Bio sam dojavnik ove veoma znalačke strasti. Oni iz policije su se uvijek pitali kako sve znam, al mi dosad nijesu zatražili da im objasnim odakle mi sav taj info. Ove puteljke sam se naučio uporabljivati još u najranijoj mladosti. Tako je sve na Balkanu, mora se čovjek naučiti snalaziti. Išli smo još tada, dok smo bili mladi, s kompanjonima kako bismo se bili za- tko će smeti krast iz seoskog skladišta one boce piva pred istek roka. Jer sam znatno niži za razliku od ostalih, morao sam si usavršavati taktiku. Uvijek sam ja bio u grupi onaj koji napada s leđa. Htio sam i druge povest sa sobom, al su se svi - iako veliki momci - bojali tmine, šipražja, zmija... Moja hrabrost i snalažljivost su mi pomogli osobito kad se u ovoj seoskoj regiji divnog krajolika, bogate povijesti i velike korupcije počeo razvijati turizam. Naime ona fina gospoda za Zapada su česti kupci svakojakih stimulansa i opijata. Mnoge sam ukebao, snimio, al ponajviše ucijenio kompromitirajućim materijalima. Ovim sam usavršio i još jedan zanat- glumu. Često bi ih lunjajući lokalima namamio u taj tamni gaj, gdje bih im prodao prašak za peciva, i naravno sve to snimio.

... Dižem se na nožne prste kako bih mogao vidjeti što je s druge strane. Zid je malo viši od me, rekoh vam već da sam nizak. Mjesečina zapravo bliješti ove vruće ljetne noći. Mogu sve vidjeti- u utvrdi su ušle dvije crne limuzine. Dvoje naspram dvoje muškaraca srednjih godina naslonjeni su na lime, i žestoko debatiraju. Dobro sam se raspitao. Rekli su mi da ovamo idu negdje prije ponoći, kad je hladnije. Zainteresirani su i ovoga puta oni sa sjevera Europe. Oni su kao poštenjačine koje kupuju naše kulturno naslijeđe kako bi ga bolje zaštitili. Oduvijek mi je išlo dobro s informacijama. Svima sam bio interesantan sugovornik, svi su me od pamtivijeka htjeli slušati i vjeruju mi. Svoje naracije u vezi arheologije potkrepljujem euforijama koje sam preuzeo iz filmova, kao one iz serijala Indiane Jonesa. Kad sam bio u goste rođacima u Australiji, oni su mi bili kupili kartu za turističko razgledanje regije. Veoma su ljubazni ti moji rođaci. Nikad ne dolaze ovamo, sasvim su gnjevni na paklene proslijede koje su preživjeli kod nas zbog komunizma. Kad su glupi i ne znaju varati, tako im i treba! Ja sam sve to ovdje prepričao u obliku mojih avantura po tajanstvenim riječnim tijekovima i pećinama na istoku Australije. Umalo da me jedan susjed izda, koji je vidio na internetu da tamo nema pećina, al sretna okolnost je bila da je pao baš s litice ove naše utvrde sljedećeg dana. I moja mama se je htjela izviniti našim susjedima za moje šale, da sam plivao s morskim krokodilima- jer zna da ne umijem plivati. Al je umrla te noći neposredno prije nego me je htjela odat- od moždanog udarca. Srećom nitko ne zna za moje tajanstvene narativne talente. Kao što vidite, od moje reputacije uzornoga sina, kao i odgojenoga susjeda ovisi moj životni stil. Kad bi svi pričali o meni kao o još jednom pokvarenjaku, ja bih ostao bez dobrih zarada, dvorišta kojem sam udvostručio kvadraturu i kuće s dva kata nadgradnje. Sada majčina šupa liči na njemačku vilu u kojoj ugošćujem iznemogle, al punih džepova turiste. Nadam se da će me ovi dobri prihodi i dalje služiti. Upravo sam otvorio kredit za novi džip.

... Dakle pričaju kako će pronašlu grobnicu pretvoriti u kakav njemački institut. Poznah ga. I poručnik policije je s njima. Dobar čovjek, al kao i svi iz policije nedvojbeno glupast. Čude se Nijemci kako to da dosad nije bio pronađen ovaj tak impozantni artefakt za Europsku civilizaciju. Neprestano se žaleći na vrućinu, skupa dvoje Nijemaca i dvoje naših ulaze u podzemni prolaz ispod porušene kule. Čujem što pričaju, kako je ispod kakav opasni plin, da se ne smije ulaziti svijećama il gorućim lampama. Budući da su nestali u dubini, približavam se kolima. Ostavili si vrata otvorena, oba dviju auta. U boxu nađoh im putovnice. Sudeći po dobrim adresama bili bi mi izdašne mušterije. Iskustvo mi nalaže da mislim da su oni o kojima se priča finoća božja, jer su vrhunska klijentela, zbog toga što oni upravljaju siromašnom klijentelom ispod njih o kojoj pričaju sve najgore. Ovi znanstvenici arheologije doista dobro poznaju ljudsku prirodu. Opet ih čujem kako pričaju. Užurbano, najužurbanije se vraćam na staro mjesto iza zida. Nijemci pjevaju staru pjesmu- kako nijesmo dostojni takvog kulturnog naslijeđa. E vala srest ću ih večeras u kavani, navući ću ih na najgadnije octe! Nek tad kažu čega su oni dostojni. Sve ovo sam snimio, kao i sve prije silaska u grobnici. Slažem si slušalice- dobro je, dakle i zvuk se dobro čuje na mom Samsungu. Kola im se polako udaljuju u tmini. Palim lampu na tabu. Polako silazim po stubištima. Zapravo kula ulazi u podzemlje, a sa strane ima i otvora kroz zid, koji su spolja udubljenja kroz stijene. Dakle nitko do sada nije primijetio da su to zapravo prozori. Al doista smrdi na kakav benzin. Da nije onih „prozora“ svak bi se tu ugušio. Preda mnom je vrata od debele hrastovine. Piše- opasan ulazak. Ha, ha... Tko tu misli da bi mene mogao prevariti! To je sve samo nabacano daskama. Mičem krš, otvaram prahistorijska vrata i ulazim unutar... Ajme! Ka da sam u zlatnoj kutiji, veličine 8 na 12 metra ovalnog oblika. Sve je oblijepljeno zlatnim mozaicima. Ovo je kakva ranokršćanska grobnica, koliko se ja u tome razumijem. TUP! Kakav je to udar? Uh dakle portal je lupio. Čujem kakav zvuk. Oh to onaj brkati poručnik s nekim priča. Njih dvoje još uvijek nisu otišli. Gasim svjetlo. Kroz jedan od „prozora“ uvire baterija i svijetli stijene, zatim zlatne zidove. Sakrio sam se ispod vrata. Pokušavam da izađem, al nema kvaka. Kako ću izaći? Dobro je, oni će me spasti. Ono dvoje pričaju što. Onaj drugi je onaj koji mi je rekao o ovim posjetama, kad smo pili skupa u krčmi. Nisam znao da radi s policijom. Akcenat mu je bio skopski, nije ovdašnji. „Pomoć!“ - zovem ih kroz prozorčić. Brkati poručnik se približava ka „prozorčiću“ koji je malo veći od tacne za kavu. Osvjetljuje mi facu.

- Pobogu što radiš tu u ove kasne sate?

- Vaš prijatelj mi je rekao za ovo. Nisam mogao da spavam i došao sam da razgledam.

- Kako si došao? Nismo te vidjeli?

- Koristim stranputice.

- Stranputice?

- Nisam došao onim putem koji ste vi iskoristili. Ima jedan izokolo.

- Otkud znaš kojim smo putem išli?

- Ne... Ne znam. Pretpostavljam da idete kao i svagda onim putem kojim svi idu.

- Kako znaš kojim putem idemo mi i svi?

- ...

- Nismo znali da postoji drugi put.

- Nije put. To je kozji prolaz. Koristio sam ga još kad sam bio dječak. Kako da izađem? Kako ste izašli?

- Otkud znaš da smo već bili unutra?

- Rekao mi je vaš prijatelj. On zna o ovom otkriću tak bitnom za europsku povijest.

Brkonja se okreće svom prijatelju, koji je plavičast kao i on, al nema brkove. Ovaj kaže- Ja sam mu rekao da su se kakvi Nijemci zainteresirali za sjevernu kulu i da tu dolaze noću zbog vrućine. „Molim vas izvucite me, ugušit ću se!“- vapim. „Pritisni onaj drveni ugrušak kraj vrata sinak i ona će se sama odškrinuti!“ Užurbano idem, al kad to uradih kakva željezna bodež izniknuše iz poda i nađoh se pritegnut uza zid. „Sad ćeš si dobit po turu što si mi namjestio nećaka s drogom. Umro je u ćuzi, a kakav je fini dječak bio.“- hladno je deklarirao brkati poručnik. Prijatelj mu kaže: „Rekao sam ti da mi možeš vjerovati!“ Zagledaju se fatalnom ostrašćenošću. Ljube se jezikom, jednom drugom otkopčavaju košulje i gnjure pod „prozorčić“. Mnogo me zanima što će biti s ovima, al ne mogu više išta vidjeti tamo. Kakav je kameni kanal po zidu koji ide prema gore, al počinje od visine moje glave. Nešto se miče, glavu mi uglavljuju dva kamena. Molit ću se bogu svemogućemu: „Opraštaj mi sve svevišnji, što bacih susjeda u ponor i što sam otrovao majku svoju jedinu. Oprosti jadnom grešniku.“ Kroz rupu gore izlazi i po kamenom kanalu hrli kameno đule pravo ka mojoj glavi.
ŠTRASKKKKKOSTIPUCAJUNAMOJOJLUBANJIKOJA-EKSPLODIRANEMAMEVIŠŠŠEEEEEEEEEEEEEEE!

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.