Darija Žilić | Dok spava

Dok spava, svježe ofarbane grede se suše, i miris boje širi se po dvorištu kao skafanderu.
Jučer je bio potres, na tren ga je osjetio, pa se
Zatvorio u svoju kuću od drva i dima.
Ispod strehe leže svježe ispečeni komadi mesa, kiša se ponovo spustila na selo, grad.
I smrt kapitalizmu bila je zadnja molitva večeri.
Svi ti kruti zakoni transakcija leže kao mjenice na blagom krevetu juga, ljetu je početak i kraj.
Dok spava, iz dubokog sna neće ga pozivati djeca, šušte otisci svježe opranog kapitala.
Večer je mirna kao san, i noćni vjetrovi odnijet
Će duh trgovačkih manijaka.
Dok spava, pjevaju ptice, i sutrašnjica će opet
Biti optimalna i topla iluzija.