subota, 22. svibnja 2021.

Dajana Taradi | Oproštaj


Krvava je zora zaprijetila s istoka. Sunce koje se polako penjalo nebom otkrivalo je užas koji je noć ostavila iza sebe. Bojište je postalo stratište. Tešku istinu otkrili su potoci krvi koji su se zrcalili u jutarnjem nebu. Plavi je svod oplahivao glave ratnika kad su poletjela prva koplja. Noć je uzela skupi danak, a ni novo svitanje nije donijelo predaha izmorenim junacima. Iako je kucalo sve manje srdaca, tutnjevi sudaranja čelika činili su se sve glasniji.

Lutao je oskvrnjenim poljem. Sunce je već grijalo ozebla srca kad se uspio iskobeljati iz bitke. Čelični je oklop tupo lupio srušivši se na praznoj ledini. Oči su se predale mraku i ne vidjevši više ništa, slušao je glatki zvuk potočne vode.

Ležao je na drvenoj splavi dok je pod njim protjecala Kupa. Proljetni dan bio je neobično ugodan. Cvrkut ptica natjerao ga je da na tren otvori oči i usmjeri svoj pogled prema zelenim obalama podno tvrdoga Ozlja grada. Ogrnuta bijelom svilom koja je kano magla grlila ponosne visibabe, gotovo je lebdjela propupalom livadom. Vila je ovo! Viknuo bi. Ali ova je gospoja bila ljudsko čeljade. Cvijetak bijeli kojega su njemu dodijelili.

Graktanje vrana rastjeralo je prikazanje. Tupi udarci hladnoga čelika odjekivali su u blizini. Jauci i zapomaganja trovali su zrak dok se miris krvi širio padinom. Stao je pipati oko sebe, tražeći... Našao je držak svoga mača. Čvrsto ga je zgrabio desnicom.

Primivši se vesla krenuo je grabiti Kupom prema prikazanju na obali. Njegova ga gospoja još nije zapazila. Ona se veselila bijelim visibabama, dok se njegovo srce veselilo bijeloj vili koja ih je promatrala. Nekoliko zamaha veslom dijelilo ga je od obale kad je osjetio da mu se nešto toplo i ljepljivo razlijeva košuljom.

Bila je to krv koja ga je oblijevala poput ustajaloga znoja. Tutnjanje se približilo, koraci u raslinju išli su prema njemu. Otvorio je umorne oči. Neki zalutali nekrst zamahnuo je oštricom prema palom neprijatelju. Umorne su ruke odbile ovaj besram. Pogledom je potražio pomoć, jer u grlu nije ostalo snage. Težak, i mač je napustio umornoga gospodara. Blagi tutanj označio je kraj njegova bivanja.

Splav se nježno taknula obale. Udahnuo je svježi ozaljski zrak začinjen pjevom prvih ptica. Zakoračio je na nevinu proljetnu travu. Bijela svila lagano je vijorila na proljetnom povjetarcu. Na čas je uživao u igri vjetra i tkanine pa radosno krenuo ka svojoj vili. Nježno joj je taknuo rame.

Mlada se gospoja osvrnula. Ali iza nje nikoga nije bilo. Samo je bijela grlica poletjela u nebo.

 

  

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.