nedjelja, 30. svibnja 2021.

Božica Jelušić | Djetelina sa četiri lista ili requiem za Ljubicu Ostojić


Saznajem da nas je ostavila i draga LJUBICA OSTOJIĆ (1945.), pjesnikinja, dramaturginja, intelektualka, jedna iz "prve postave", kojoj sam uvijek vjerovala na riječ i oko riječi. Voljela sam njen humor, opuštenost, neobaveznost, zaljubljivost, njene sposobnosti koje nitko drugi nije posjedovao osim nje. Kad hodamo oko Bistrika, i ona se sagne te u hodu dohvati četverolisnu djetelinu, kao da nema one impresivne očale s velikom dioptrijom, pa mi na moje čuđenje veli: "Ne vidim ja djetelinu, nego neku nepravilnost u prostoru, sagnem se i upiknem na to mjesto!".

 Malo je reći da sam je voljela, dočekujući je na raznim dogovorenim kotama u Zagrebu, kao što je ona mene u Sarajevu čekala. Bila mi je neophodna, pored Dare, najdraži sarajevski vodič. Kako je moguće da nemamo zajedničkih fotografija, uopće, ni s Goranova proljeća, ni sa Sarajevskih dana, iz onih aščinica u koje me vodila, nudila "lozom" i somunom, pričajući elokventno i neumorno o ljudima i kućama, kvartovima i mjestima uspomena, pa bih danima ja to u glavi prematala, posvajajući jednu po jednu uspomenu, baš kao da su moje vlastite? Imam u uhu njen pušački glas, smijeh, način na koji se povjerljivo k meni saginje, predajući mi neku od dunjalučkih mudrosti, do kojih moja pamet nikada ne bi došla sama po sebi.

Jednom smo slavili izlazak moje knjige KOPERNIKOVO POGLAVLJE u nekoj krčmi u zagrebačkom Sopotu, poznatoj po roštilju i ciganskoj glazbi. Bila je s nama slikarica Dragica L, pjesnik Jovo Nikolić iz Beograda, i neki koji su mi iščezli iz pamćenja. Sviralo se na uho, a kad je trebalo platiti, Jovo reče:

-Neću da plaćam muziku, ja sam se rodio u kafanu!

Doda da mu je otac bio glazbenik u nekom hotelu u Budimpešti, a Ljubica me odvede u stranu i veli da im treba za kartu do Ljubljane, jer su ona i rečeni lepi Jovo odlučili da malo "produže" prije povratka. Otegnulo mi se lice štedljive obrtničke kćeri, no prije nego sam stigla smisliti izgovor, potapša me ona prijateljski po ramenu i veli:

-Hajde, davaj, pare od knjige treba da idu uništa, (u ništa) inače nema nafake!

I tako sam naučila jedan bitni postulat, kojega se držim do dana današnjih. Ne mogu se pomiriti s činjenicom da nema Daše, Ljiljane Dirjan, Dare Sekulić, Kontese Jevrić, Ljubice, mojih sestara po peru, mojih uzdanica. Evo prilažem jednu davnu sarajevsku fotografiju, na kojoj neku od njih čekam, možda sve nabrojene zajedno, da pođemo u laganu šetnju i prijeđemo mjesečastu granicu u razgovoru, i ne primjetivši da je grad s minaretima, tornjevima, mostovima i svjetlima ostao iza nas, kao i naše vrijeme pjesnika i pjesnikinja koji su živjeli pod istim krovom, ljubili "i tuđe razbuktale boje" i znali tuđe pjesme naizust . Vratit ćemo se u riječima i slovu, kao sjene isprepletene, nevidljivi ornament na platnu Vječnosti.

Odmori se pored bistre vode, Ljubice naša draga, kako Ferida reče. Osjećam jaku nepravilnost u prostoru i vremenu gdje te nema , koju ničim drugim ne mogu nadoknaditi ni ispraviti.

29. svibnja 2021.
Flora Green

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.