Milana Peruzović Jakus | Svršetak

 

Utopila sam te  sinoć u kadi.  

Tebe, koja si patnju proglasila

sestrom i uzvišenom suputnicom. 

Voda se prelijevala preko ruba

kao vodopad,

kao što si se i ti nekada

prelijevala

preko svojih rubova. 

Utopila sam te

promatrajući

kako ti razočaranje i nevjerica preplavljuju 

kožu.

Nisi se tome nadala.

Ti – vječita budala.

A kako te i ne bih željela poništiti?

Kako te i ne bih željela

lišiti postojanja

Kad si se, ne iz straha,

ne iz prijetnji,

- iz ljubavi! prostrla pod tuđim nogama.

Što si zapravo mislila postići

kad si odlučila postati - trava?

Umekšati korake okrutnih osvajača?

Spriječiti potrese

i od podzemnih urušavanja

sačuvati mrave i krtice 

u bezazlenim igrama?

Zar si zaista mislila da će to - što si od sebe napravila tepih - 

imati ikakvu važnost

za vojnike sebičnosti i za one

na koje su krenuli

svojim hladnim čizmama

?

Prevarili su te.

Rekli su 

da će bez tvojih žrtvovanja

plakati mali medvjedi u šumama,

da će se svijet rasuti kao umorno jesenje lišće

a pitke vode zaustaviti tok. 

Nikada nisi mogla stisnuti srce

i pustiti da zemlja proguta svoja izgubljena 

stada.

A sada je kraj.

Oduvijek sam prezirala tvoje otupljene

zamagljene oči.

Njima je trebalo sijevati,

žariti i gorjeti

A ne postajati ustajala močvara.

Uronila sam Ti glavu ispod površine,

nije bilo potrebno duboko.

Ruka mi je bila odlučna i snažna.

Iznenadilo me 

što se nisi previše opirala. 

Je li i Tebi  bilo dosta

Tebe,

tvojih perzistentnih promašaja?