nedjelja, 18. travnja 2021.

Martina Sviben | In memoriam Đorđu Balaševiću


ne pitaj me
ne znam kasti
priznajem, ne ide...
ali pokušavam...
sve je nekako slow motion,
vrijeme se vuče ko teretni voz
jer mi već tjednima
drveni konjići tužno stoje
i moji dede i bake već dugo
oru nebeske njive
i roditelji
a bilo mi je drago zbog mog starog
što me učinio svestranom i znatiželjnom
jer imamo neke veze Rusi i ja
onaj me Dostojevski
i dalje jednostavno obara
i nikad nisam znala
šta to na dnu čaše ima,
al' budio je i mene đavo
u zlo doba
a u maju još uvijek
zriju komšijske bašte
i bila sam tamo osamdesetih
neka nova klinka, provincijalka
imala sam prilike gledati
kako za Tobom jurcaju klinci mojih godina
i neka nova djeca
i dobro si, stari moj, rekao
da je život more
ali ja, vođena Tvojom ideologijom
(jedinom koju priznajem),
nisam se bojala velike vode
i birala sam često krive brilijante
i nije to bila pjesma prava
a moja je glava u tim trenucima
vrijedila bar krajcaru više
nudila sam kašmirske marame
čudesnih boja
ali lomili su mi bagrenje
i ja njima
i pravima i krivima
jer ćud je ćud
i mudrovali su badavani
baš kad me nije bilo
da se branim
osmijeh je uvijek ostao događaj, i nema šanse, šta ti je
nisam se generalno osjećala kao luzer
i samo me ponekad vukla oseka
jer ipak nisam plašljiva srna
nego prkosno sunce pred zimu
i u tom bluesu mutne vode
proživjela sam prvu ljubav
sjedeći u drugoj klupi do vrata u srednjoj
i ostale ljubavi
i kroz život sam shvatila
da ljubav ne pobjeđuje
ali je nepobjediva
kad dočekaš Onoga
koji naposljetku
ostaje i kad si remorker
i kiš napraforgo i kad je
u meni gorio led
kad ponekad živiš u menuetu
u nekom svom svetu
i nije se to uvijek drugima desilo
nije mi napisao pjesmu,
ali znao je da postoje u nama
neke neprevodive dubine
neke stvari - neprevodive u riječi
i voli me još uvijek tako lako
dodajući prave boje
na taj potre života mog
i nikad od tuge nije pravio nauku
nego take it easy, lutko lepa
ostajući zauvijek Moj Netko
baš zbog toga što nije bio
vojnik u armiji ljudi
i što je bio slab igrač
za subotnje gužve
i pokretne spužve
i nikad kao Bane
što posebno volem
(Klasika: "Konobar, un cafe' macchiatto")
ima strpljive prste neminovnosti
nismo bili nikad nobles i šljam
živeći u istom puku
poraženih
ponekad je nebo riješilo
da potopi svijet i mene
liječio je to s dve-tri kapi nježnosti
i još uvijek ima džep
u kom se hladne ruke zgreju
i uvijek je dodao mom svijetu malo boje
ostavši Čudo Moje

************

još nisam bila u Virovitici i na mostovima
Novog Sada
stari moj
nego, pitam se
znajući da je ostao
okrugli trag na mjestu šatre
i da ću još puno pričati
o svjetlima arena
jesi li slutio kraj
i mrtvo lišće potjerano u kas
Tužni Pajacu?
neka ti gospod zauvijek svira
jesenju sonatu
vjerojatno te bilo strah vrata u tom suhom zlatu
al' prošao si
i znam da Ti je bilo zadovoljstvo glupirati se za nas
Tvoje Bistrooke
sve ove godine...
grlimo Te najbolje što znamo
zaustavljenog u koraku i snu...

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.