ne pitaj me
ne znam kasti
priznajem, ne ide...
ali pokušavam...
sve je nekako slow motion,
vrijeme se vuče ko teretni voz
jer mi već tjednima
drveni konjići tužno stoje
i moji dede i bake već dugo
oru nebeske njive
i roditelji
a bilo mi je drago zbog mog starog
što me učinio svestranom i znatiželjnom
jer imamo neke veze Rusi i ja
onaj me Dostojevski
i dalje jednostavno obara
i nikad nisam znala
šta to na dnu čaše ima,
al' budio je i mene đavo
u zlo doba
a u maju još uvijek
zriju komšijske bašte
i bila sam tamo osamdesetih
neka nova klinka, provincijalka
imala sam prilike gledati
kako za Tobom jurcaju klinci mojih godina
i neka nova djeca
i dobro si, stari moj, rekao
da je život more
ali ja, vođena Tvojom ideologijom
(jedinom koju priznajem),
nisam se bojala velike vode
i birala sam često krive brilijantei nije to bila pjesma prava
a moja je glava u tim trenucima
vrijedila bar krajcaru više
nudila sam kašmirske marame
čudesnih boja
ali lomili su mi bagrenje
i ja njima
i pravima i krivima
jer ćud je ćud
i mudrovali su badavani
baš kad me nije bilo
da se branim
osmijeh je uvijek ostao događaj, i nema šanse, šta ti je
nisam se generalno osjećala kao luzer
i samo me ponekad vukla oseka
jer ipak nisam plašljiva srna
nego prkosno sunce pred zimu
i u tom bluesu mutne vode
proživjela sam prvu ljubav
sjedeći u drugoj klupi do vrata u srednjoj
i ostale ljubavi
i kroz život sam shvatila
da ljubav ne pobjeđuje
ali je nepobjediva
kad dočekaš Onoga
koji naposljetku
ostaje i kad si remorker
i kiš napraforgo i kad je
u meni gorio led
kad ponekad živiš u menuetu
u nekom svom svetu
i nije se to uvijek drugima desilo
nije mi napisao pjesmu,
ali znao je da postoje u nama
neke neprevodive dubine
neke stvari - neprevodive u riječi
i voli me još uvijek tako lako
dodajući prave boje
na taj potre života mog
i nikad od tuge nije pravio nauku
nego take it easy, lutko lepa
ostajući zauvijek Moj Netko
baš zbog toga što nije bio
vojnik u armiji ljudi
i što je bio slab igrač
za subotnje gužve
i pokretne spužve
i nikad kao Bane
što posebno volem
(Klasika: "Konobar, un cafe' macchiatto")
ima strpljive prste neminovnosti
nismo bili nikad nobles i šljam
živeći u istom puku
poraženih
ponekad je nebo riješilo
da potopi svijet i mene
liječio je to s dve-tri kapi nježnosti
i još uvijek ima džep
u kom se hladne ruke zgreju
i uvijek je dodao mom svijetu malo boje
ostavši Čudo Moje
************
još nisam bila u Virovitici i na mostovima
Novog Sada
stari moj
nego, pitam se
znajući da je ostao
okrugli trag na mjestu šatre
i da ću još puno pričati
o svjetlima arena
jesi li slutio kraj
i mrtvo lišće potjerano u kas
Tužni Pajacu?
neka ti gospod zauvijek svira
jesenju sonatu
vjerojatno te bilo strah vrata u tom suhom zlatu
al' prošao si
i znam da Ti je bilo zadovoljstvo glupirati se za nas
Tvoje Bistrooke
sve ove godine...
grlimo Te najbolje što znamo
zaustavljenog u koraku i snu...
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.