Maja Kušenić Gjerek | Nepoznata pjesnikinja

 

Na ulici velikog grada, nitko je

Neće prepoznati. 

Njeno lice, 

Nalik ni jednom drugom,

U ljudskom vrtu

Može spokojno cvasti, 

Do pravednog uvenuća.

Može se

Odjenuti kao filmska diva,

Ili prodavačica igračaka,

Svejedno je.

I bez straha, može se

Poskliznuti i pasti, usred stiha.

Nitko se

Neće  začuditi, jer nije

Dovoljno laka.

I nitko neće primijetiti,

Osim ptica,

Ali one oduvijek šire krila mašti.

Podići će je, kao i uvijek,

Vrijeme,

Stresti još malo perli s trepavica,

Jer u poeziji je djevojčica i 

Svi misle, morala bi rasti.

Obuva

Prevelike cipele od strofa i stavlja

Na glavu metafizičke dijademe

Od stakla, umjesto stroge etike.

U poanti, naivno, obožava

Vatromete i slavlja.

Razgovara o svemu, osim o poeziji.

S poštarom o vremenu, susjedama

O modi.

Dugo lista raznobojne

Časopise, kao dijete slikovnice.

Onda sjedne i zapiše nešto.

Prolazeći kraj zrcala, poput

Kraljice, uvijek namršti lice.

Metafore su joj kao bolesne

Gospođice blijede i plakala bi

Neprimjetnije, kad bi znala.

Još plače, na glas, zbog tuđe

Bijede.

Njeno je vrijeme

Ono kojeg nema. Pjesnici

Za okruglim stolom vode

Strasne dijaloge o slobodnom

Stihu.

Ona, popuut zelenih ruža

Zalijeva bokore salate i zvižduće

Prigodne ode. Na predavanjima

O sintaksi drijema.

Večernjača je

Zatiče nad papirom, umornu i 

Tihu. Ona je najtiši zatočenik

Pjesničke slobode.

Stalno ponavlja da je križ 

Ljubavi sjena.

Nepoznata pjesnikinja. Čak ni

U pjesmi u prozi nećete je sresti

Nepočešljanu ili bosu.

Svi kažu

Da je ukočena.

Njeni su prijatelji

Već nijemi i žive u knjigama

Koje otvara noću kao žardinjere

Dragulja, ili zvjezdanih bombona.

Jednom,  anđeo joj je iz samilosti

Bacio u naručje zlatnu liru,

No ona vjeruje da je to ukras

Za kosu

 

I stavivši je na glavu,

Umjesto krune,  još leti

Visoko nad gradom,

Čvrsto

Držeći u ruci uzicu dječjeg balona...