nedjelja, 18. travnja 2021.

Maja Kušenić Gjerek | Nepoznata pjesnikinja

 

Na ulici velikog grada, nitko je
Neće prepoznati. 
Njeno lice, 
Nalik ni jednom drugom,
U ljudskom vrtu
Može spokojno cvasti, 
Do pravednog uvenuća.

Može se
Odjenuti kao filmska diva,
Ili prodavačica igračaka,
Svejedno je.
I bez straha, može se
Poskliznuti i pasti, usred stiha.
Nitko se
Neće  začuditi, jer nije
Dovoljno laka.

I nitko neće primijetiti,
Osim ptica,
Ali one oduvijek šire krila mašti.

Podići će je, kao i uvijek,
Vrijeme,
Stresti još malo perli s trepavica,
Jer u poeziji je djevojčica i 
Svi misle, morala bi rasti.
Obuva
Prevelike cipele od strofa i stavlja
Na glavu metafizičke dijademe
Od stakla, umjesto stroge etike.
U poanti, naivno, obožava
Vatromete i slavlja.

Razgovara o svemu, osim o poeziji.
S poštarom o vremenu, susjedama
O modi.
Dugo lista raznobojne
Časopise, kao dijete slikovnice.
Onda sjedne i zapiše nešto.
Prolazeći kraj zrcala, poput
Kraljice, uvijek namršti lice.

Metafore su joj kao bolesne
Gospođice blijede i plakala bi
Neprimjetnije, kad bi znala.
Još plače, na glas, zbog tuđe
Bijede.

Njeno je vrijeme
Ono kojeg nema. Pjesnici
Za okruglim stolom vode
Strasne dijaloge o slobodnom
Stihu.
Ona, popuut zelenih ruža
Zalijeva bokore salate i zvižduće
Prigodne ode. Na predavanjima
O sintaksi drijema.

Večernjača je
Zatiče nad papirom, umornu i 
Tihu. Ona je najtiši zatočenik
Pjesničke slobode.
Stalno ponavlja da je križ 
Ljubavi sjena.

Nepoznata pjesnikinja. Čak ni
U pjesmi u prozi nećete je sresti
Nepočešljanu ili bosu.
Svi kažu
Da je ukočena.
Njeni su prijatelji
Već nijemi i žive u knjigama
Koje otvara noću kao žardinjere
Dragulja, ili zvjezdanih bombona.

Jednom,  anđeo joj je iz samilosti
Bacio u naručje zlatnu liru,
No ona vjeruje da je to ukras
Za kosu
 
I stavivši je na glavu,
Umjesto krune,  još leti
Visoko nad gradom,

Čvrsto
Držeći u ruci uzicu dječjeg balona...

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.