Na ulici velikog grada, nitko je
Neće prepoznati.
Njeno lice,
Nalik ni jednom drugom,
U ljudskom vrtu
Može spokojno cvasti,
Do pravednog uvenuća.
Može se
Odjenuti kao filmska diva,
Ili prodavačica igračaka,
Svejedno je.
I bez straha, može se
Poskliznuti i pasti, usred stiha.
Nitko se
Neće začuditi, jer nije
Dovoljno laka.
I nitko neće primijetiti,
Osim ptica,
Ali one oduvijek šire krila mašti.
Podići će je, kao i uvijek,
Vrijeme,
Stresti još malo perli s trepavica,
Jer u poeziji je djevojčica i
Svi misle, morala bi rasti.
Obuva
Prevelike cipele od strofa i stavlja
Na glavu metafizičke dijademe
Od stakla, umjesto stroge etike.
U poanti, naivno, obožava
Vatromete i slavlja.
Razgovara o svemu, osim o poeziji.
S poštarom o vremenu, susjedama
O modi.
Dugo lista raznobojne
Časopise, kao dijete slikovnice.
Onda sjedne i zapiše nešto.
Prolazeći kraj zrcala, poput
Kraljice, uvijek namršti lice.
Metafore su joj kao bolesne
Gospođice blijede i plakala bi
Neprimjetnije, kad bi znala.
Još plače, na glas, zbog tuđe
Bijede.
Njeno je vrijeme
Ono kojeg nema. Pjesnici
Za okruglim stolom vode
Strasne dijaloge o slobodnom
Stihu.
Ona, popuut zelenih ruža
Zalijeva bokore salate i zvižduće
Prigodne ode. Na predavanjima
O sintaksi drijema.
Večernjača je
Zatiče nad papirom, umornu i
Tihu. Ona je najtiši zatočenik
Pjesničke slobode.
Stalno ponavlja da je križ
Ljubavi sjena.
Nepoznata pjesnikinja. Čak ni
U pjesmi u prozi nećete je sresti
Nepočešljanu ili bosu.
Svi kažu
Da je ukočena.
Njeni su prijatelji
Već nijemi i žive u knjigama
Koje otvara noću kao žardinjere
Dragulja, ili zvjezdanih bombona.
Jednom, anđeo joj je iz samilosti
Bacio u naručje zlatnu liru,
No ona vjeruje da je to ukras
Za kosu
I stavivši je na glavu,
Umjesto krune, još leti
Visoko nad gradom,
Čvrsto
Držeći u ruci uzicu dječjeg balona...
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.