petak, 30. travnja 2021.

Ivo Mijo Andrić | Anto Stanić: Putovala sam na valovima života

 

Roman s pedagoškom porukom

VN Kreševo, 2021.

Nakon zavičajnog romana posvećenog starom gradu Bedemu izgrađenom ponad Kreševa za vrijeme vladavine Otomanske imperije, i njegovim onovremenskim stanovnicima, književnik Anto Stanić, daruje nam novo prozno štivo u kome je glavna junakinja mlada Kreševka iz sela Pirin, koja je svoj rodni kraj napustila 1993. dok je trajao suludi rat na prostorima Bosne i Hercegovine. Njezin impresivni životni put od progonstva do današnjih dana, pisac prati kroz autentičnu priču odslušanu i zabilježenu u ljeto 2019. godine.

Taj put sličan je sudbinama mnogih bosanskohercegovačkih prognanika i izbjeglica iz devedesetih godina prošloga stoljeća. Jedina dojmljiva razlika je u tome što je glavna junakinja Marijana Pilić, u četrdesetak godina svoga života, ostvarila takva osobna postignuća na kakvima bi joj mogle pozavidjeti sve žene ovoga svijeta.

To je bio i glavni razlog koji je potaknuo književnika Antu Stanića da kroz upečatljivu priču prezentira njezin životni put od rodnog Pirina, preko Njemačke i Švedske, do daleko-istočnog Singapura, gdje danas živi sa svojom obitelji.

Od rođenja do ratnog vremena Marijana je provela trinaest lijepih i nezaboravnih godina u Pirinu i kreševskom kraju. Živjela je s majkom Olgom i družila se s nerazdvojnim prijateljicama Ivonom i Jasminom. „Otac“ Ivek cijelo to vrijeme radio je u Njemačkoj i slao novce obitelji za tekuće životne potrebe. Duže od desetljeća ni jednom nije došao u zavičaj posjetiti suprugu i malodobno dijete, što je za ono vrijeme bilo neobično, neobjašnjivo i sa stanovišta roditeljske ljubavi, neoprostivo.

Kad je u Bosni i Hercegovini izbio međuetnički rat sa elementima vanjske agresije, i kad je spaljeno i razrušeno selo Pirin, djevojčica Marijana sklonila se najprije kod rođake u selo Lepenica, odakle je u proljeće 1993. izbjegličkim konvojem otputovala u Njemačku u gradić Goppingen, gdje je Ivek živio i radio. Tu je prvi put vidjela i upoznala „oca“ čije prezime nosi od rođenja, kao i njegovu novu obitelj; suprugu Makedonku, kćerku i posinka. Svi su je oni dočekali na svoj način i sa različitim emocijama i očekivanjima. Maćeha; da što prije ode iz skromnoga stana, „polusestra“; da što duže ostane, a „otac“ i posinak nisu se po tom pitanju otvoreno izjašnjavali. Trajalo je to stanje do završetka osnovne škole i Marijaninog odlaska u Stuttgart na dalje školovanje. Odatle je, kao odlična učenica, u okviru studentske razmjene otišla u studij psihologije u švedski grad Umea. Tu je upoznala budućeg muža porijeklom iz Singapura, za koga se udala pri kraju studija.

Razdoblje školovanja vrijedna i snalažljiva Marijana iskoristila je za osobno napredovanje i uspješno prilagođavanje na sve situacije koje život nudi i donosi onima koji ga ozbiljno shvate i prihvate se knjige kao sredstva za ostvarenje vlastitih ciljeva i interesa. Svima koji se tako postave, život donese neočekivane probitke i nagrade, kakve se samo mogu poželjeti. Tako je i Marijani donio dobrog i bogatog supruga, dvoje drage djece i radne uspjehe kakve svako priželjkuje.

Kako život znade donijeti i neočekivane obrate, pa i razočarenja, tako je i Marijana od teško oboljelog Iveka saznala da joj on nije biološki otac, već da je ona kćerka majčinog nekadašnjeg momka Mateja Vidića koji je iz rodnog Konjica, po svršetku srednje škole otišao raditi u daleku Kanadu, u grad Vankuver. Tu se otvara nova relacija porodičnih odnosa, koja Marijani donosi nove slatke brige i Vidićevu oporuku kojom joj, nakon svoje smrti, ostavlja u naslijeđe vlastitu tvornicu namještaja nazvanu njegovim prezimenom. Splet iznenadnih, a po svemu sretnih okolnosti, daju ovoj lirsko-epskoj pripovijesti takav hepiend kakav je gotovo, pa nemoguće zamisliti ni u najljepšim snovima. Ali, zbilja je ponekad tako nepredvidiva, da se može usporediti samo s prekrasnim bajkama o princezama i njihovim sretnim sudbinama.

Iz tih i drugih nenadnih okolnosti, kod Marijane se javila neutaživa potreba da posjeti svoj rodni Pirin i učini za njega nešto o čemu je svih ovih godina potajno maštala. Da mu u granicama vlastitih mogućnosti vrati dio sjaja kakvog je doživjela u djetinjstvu i ponijela u daleki nepoznati svijet. Tako će u proljeće i ljeto 2019. iz dalekog Singapura doputovati u tek dijelom obnovljeni Pirin i tu će provesti pedesetak nezaboravnih dana. Tu će upoznati pisca svoje ispovijesti i izgraditi temelj romansirane pripovijesti kakva je dobrodošla u kokuzna poratna vremena.

Anto Stanić je znalački pretočio ovu zanimljivu priču u čitak, pitak i, nadasve, poučan roman koji će, duboko vjerujem, izazvati veliki interes i nepodijeljene simpatije kod svih koji ga budu čitali. Ne samo zbog golemog životnog postignuća njegove glavne junakinje, već i zbog saznanja da se upornošću i dobrom organiziranošću vlastitog vremena mogu ostvariti iznadprosječni rezultati o kojima svaki čovjek potajno sanjari.

Romansirana biografija Marijane Pilić udane Nanas vrijedan je doprinos poslijeratnoj bosanskohercegovačkoj književnosti kojoj nedostaju ovakva optimistična štiva i zavidna životna postignuća njihovih glavnih junaka. Sveopća apatija, koja već treće desetljeće vlada u poslijeratnom b-h društvu, mora se preobraziti u optimizam, bez koga nema ozbiljnog napretka i zbližavanju tri konstitutivna naroda na zajedničkim etničkim prostorima i u međunarodno priznatim državnim granicama.

Književnik Anto Stanić i ovu svoju romansiranu pripovijest, kao i sve ranije, napisao je standardnim literarnim stilom i narodnim jezikom svakodnevne komunikacije, tako da ga mogu razumjeti čitaoci svih dobnih granica i obrazovnih nivoa. U tome, kao i u poučnom ekspliciranju literarne građe sadržana je edukacijska i praktična vrijednost njegovih romana iz kojih se ima što naučiti i primijeniti u vlastitoj životnoj praksi. Psihologinja Marijana Pilić, lik je čijim moralnim vrijednostima i ostvarenim životnim postignućima treba težiti, jer su nadprosječni u svakom pogledu.

Takav je, uostalom, i sam pisac Stanić, koji je od učitelja na prosvjetnoj službi u selu Pirin iz dalekih šezdesetih godina prošloga stoljeća, pa preko gastarbajtera do uspješnog privatnog poduzetnika i književnika, prešao mukotrpni put posut trnjem i ružama, da bi skupa sa svojom obitelji bio ono što danas jeste i što skupa jesu. Uspješni u svemu što rade i čega se prihvate. Tome svako treba težiti i boriti se da što više od toga ostvari.

U tome je sadržan smisao ljudskoga života.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.