Tiči su se zbudili!
Doga zmočena nuač išče kraja.
A ja?
Ščista mira čusnem ti ščeronju kaštulju
f štere si astavila keršulje na sponju,
jezik na pačivunju.
Pehnem mujne, a aplele te
kak da švigam z bičem neveljone černe kanje
na mertve ime pasvajene z duabru vualju.
Zamujena pomet, z kriglinem natoačena,
prekolila je terdu navadu
trusenja zagarske kisiele moke.
Koa sam itak moagel
če me prevarila huda žeja?
Meke si lasi diela na vonjkuš,
natapila ga z jadem,
poaklje kak si mi strusila žmeke rieči
za prazni huad
pa nike koaristi za hižni prag
i za abečune radasti.
I kom se akrenoti? Kak me uafnuti?
Koa denes hasniti za zutrašnje sonce?
Abesiti glavu na klin?
Proapuh pustiti čez vuha?
Pustiti brienku da sperhne?!
I ad denes da zutra,
furt z farbicumi prefarbuni,
z tuabu čakati jutra?
Ne bu išle,
penzline sam v garice zgubil!
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.