utorak, 16. ožujka 2021.

Pramcem u sumrak


Ogledala

Piše: Jelena Miškić  

Jednom sam poznavala ženu čiji je hobi bio skupljanje knjiga. Na prvu, rekli bismo plemenit, lijep, duhotvoran, značajan hobi i nije da ne poznajemo inače u svojim životima ljude koji sakupljaju, skupljaju, slažu redom ili neredom ukoričene ljubimce. Znala bi mi satima pričati kako je kupila određeni naslov. Obično bi mi skuhala čaj, posjela u svoj elegantni salon i započela storiju. Iako bi svaka takva započinjala ili samim početkom njezina dana s detaljnim opisima što je točno tog trena radila; ustala iz kreveta, obukla prvo lijevu mucavu šlapu, jer baš u inat svima, uvijek voli ustajati na lijevu nogu, to ju je silno zabavljalo ili glasnom glazbom sa starog gramofona, koji više krči i proizvodi buku nego svira, pa uznemirava susjede. Često bi mi znala reći kako se premalo smijem. Obavezno bi mi znala pružiti ruku preko svog antiknog stola zagrebačkog voncimera, a kada bih joj uzvratila svojom rukom, čvrsto bi ju stisnula u znak podrške i uzviknula - Život je štos! Nasmij se!

Onda bi povukla svoj koščati ekstremitet, udobnije se smjestila u naslonjaču pokojnog supruga i nastavila priču.

Što preko pripreme doručka, pogleda kroz prozor i ovog ili onog prizora vremenskog razdoblja, crvkuta ptica, cvijeća u lončanicama, do konačnog kretanja prema raznim sajmovima ili antikvitetim knjižarama. Nekada davno, Zagreb je vrvio takvim knjižarama. Znala je napamet što koja ima po policama. I čim bi osvanuo nekakav slatkiš, pozvala bi me na čaj jer knjiga je bila njezina. Voljela sam njezine pozive. Stan je bio prostran. Zapravo, ja mislim kako je bio prostran jer ga nikada nisam vidjela u cjelosti. Ono što jesam, ličilo je na nekada gospodski purgerski salon. Masivan namještaj kojeg se laštilo voskom, možda kakav predak na ogromnim uljima na platnu po zidovima, stari klavir po sred salona i hrpetine i hrpetine knjiga. Naši susreti su bili redoviti i po šemi u kojoj ona beskrajno priča. A ja beskrajno slušam. Jednom je između gutljaja čaja rekla iznenađeno: "Ah Gott, samo ja pričam i pričam. Ti mene nikada ništa ne pitaš!?“

Ja sam se osvrnula na rupu u zidu, pokazala na nju prstom jer je bilo suviše očito kako nekakav također ogroman objekt ovdje nedostaje.

Tada je u pola glasa rekla:"Dala sam ih maknuti!“ Užasnuto sam uzvratila:"Frau Muller, koga ste dali maknuti!?“'

"Ogledala!“ - raširila je svoje plave zjenice i nastavila - “'Indijanci vjeruju kako svaki puta kada se pogledaš u ogledalo ono ti otkine komadić duše!“

Zanijemila sam na tren.

Tad je naglo skočila iz naslonjača i rekla:"Sad bum ti pokazala knjigu u kojoj to piše!“ - i odskakutala negdje na drugi kraj stana.

Ja sam se polako i oprezno okrenula još jednom kako bih promotrila rupu u zidu, u strahu, možda će sad ogledalo ipak biti tamo. Ali nije. S olakšanjem pomislih... Ne daj mi Bože previše knjiga u životu!

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.