Matija Brcković | Djedova bojanka

„Na obzoru vidim puno boja. Njima su oličeni ovi zidovi, ova stara brava koja dijeli toplinu doma od radoznalosti kojoj svakodnevno podliježeš, čak su i lica ljudi obojana debelim kistom čiji se masni trag teško briše. Rane se ne mogu ostrugati malim nožićem ili prebojiti vedrinom. Suviše su jake da bi ih nešto preplavilo. Bol je uvijek jača. Ona naposljetku prevladava baš kao i crna.“

„Djede….mogao si samo reći crna. Možemo li sada konačno preći na drugo pitanje“.

„Dobro dobro, samo sam kazao kako jest. Hajde čitaj.“

„Ovako.. drugo pitanje. Sad se uozbilji! Koja te boja asocira na djetinjstvo?“

„Hmm…da vidimo. Virim iz svibanjske trave, a na mojim koljenima dokazi mog nestašluka, moja svježa zločestoća. Čujem ju kako nabraja, kako kudi moj podmukli čin, trpim tvrdu četku na slabašnim koljenima. Ona jeca, plače.. Bože.. Koliko sam joj samo boli nanesao, kao da uživam u njenoj patnji, kao da je žedna suza.“

„No? Onda!?“

„Što onda?“

„Koja je boja u pitanju djede?! „

„Pa zelena, zelena sam rekao. Slušaj kad ti govorim. Čuješ slabije nego ja! Kad smo već kod pitanja, ima li ta učiteljica zgodnu majku?“

„Daj djede, prestani! Idemo dalje. Reci mi sada nešto o bijeloj. Ukratko molim!“

„Gledaj, mislim da je bijela najsretnija i najtužnija boja.“

„Ha? Može biti samo jedno ili drugo.“

„Čekaj, čekaj, budi strpljiv. Možda ima ljepših boja od bijele, ali nema čistije i iskrenije. Slušaš li me? Njoj se na kraju uvijek vraćamo i ona je uvijek ovdje među nama. Kao naš anđeo čuvar. Ona nas ističe, čini nas življima nego što zapravo jesmo.“

„To razumijem, no zašto je onda najtužnija boja?“

„Kako da ti to objasnim? Hmm.. Ona je darežljiva, nenametljiva i trpi veliku surovost drugih boja. Sve se one guraju kako bi se pokazale, a ona samo mirno stoji i čeka svoju priliku. Ma ne priliku, što to govorim?! Ona samo čeka da shvatimo da bez nje jednostavno ne možemo. Pitaj ružičastu kako je nastala, sivu također. Bijela u svemu ima svoje prste.“

„Baš kao i baka, znaš da ona sve zna.“

„Upravo tako, ali nemoj da nas čuje. Ona za razliku od bijele ne trpi surovost.“

„Da, da. U pravu si. Reci mi sada što za tebe predstavlja plava boja?“

 „A što kada bi ja tebe pitao na što te ona podsjeća? Hajde, pa nije valjda da ne možeš reći nekoliko riječi.“

„Naravno da mogu. To je moja omiljena boja, boja dječaka i boja mora. Jako volim svoj plavi pulover. Znaš li da mi ga je baka kupila? Nosio bih ga češće, ali ne želim da mi se ostali rugaju.“

„Naravno da znam. Iz mog novčanika, mojom narančastom novčanicom! Skup si sinko, skup! Nego.. gdje smo ono stali?“

„Govorili smo o plavoj boji.“

„E da, tako.. tako. Slušaj me sada pozorno. Ružno je reći da boja pripada dječacima ili djevojčicama, muškarcima ili ženama. One pripadaju svima nama. Mi sami odlučujemo s kojom ćemo se od njih družiti. Svaka od njih nam može biti dobar prijatelj. Samo moramo pokazati dobru volju. Slušaš li me? Plava je boja puna dubokih osjećaja..“

„Evo ga opet…“

„ Ne prekidaj me! Plava je boja puna dubokih osjećaja, ispunjava sve praznine i veoma je zahvalna. Kad joj podariš šansu ona će ju objeručke prihvatiti. Upečatljiva je i stvara spokoj, rekao bih da smiruje…“

 „Znači more, boja dječaka, moj plavi džemper.. točka. „

„Čekaj, pa ti si sada zapisao ono što si ti rekao, a ne ja.“

„Znaš djede, mislim da je tako jednostavnije. Ne želim da se smiju mojim odgovorima.“

„Ti se sramiš svoga djeda, je li? Starac koji ne razumije jednu domaću zadaću, hajde molim te! Znaš li ti što sam ja sve prošao?"

„Da, da, hranio si krave prije škole. Znam, rekao si to već nekoliko stotina puta. Imamo još nekoliko pitanja. Možemo li nastaviti?“

 „Ma nemoj'. Tko bi trpio tvoje budalaštine da mene nema? Hajde, čitaj!"

 „Peto pitanje. Zašto crvenu smatramo kraljicom boja?“

„E ovo je zanimljivo pitanje, rekao bih najbolje do sada.“

„Djede, samo budi kratak, molim te.“

„Ova boja iziskuje puno više od nekoliko riječi. Ona je kao stvorena za čovjeka. Crvena znači ljubav, predstavlja ljepotu. Fatalna je i pogubna po ostale boje. Ružno je reći da je ljepša od drugih boja, ali ona posjeduje neopisivu karizmu. Tvoja baka jako voli crvene ruže. Eh.. daaa. I svaki joj mjesec kupujem prokleti crveni ruž jer ga nanosi gdje god da ide. Kaže da ju on otvara. Otvara on moj novčanik! Eto što otvara!“

„Izgubio sam se kod karizme. Što znači karizma djede?“

 „To ti je kad vidiš nekoliko lijepih djevojčica, ali ti je jedna toliko upala u oko da si u potpunosti zaboravio na druge. E da…. tako ti je to moj sinko.“

 „Ako ti tako kažeš. Šesto pitanje je po izboru. Dugo sam razmišljao što bih te pitao i nakon dugo mozganja napokon sam odlučio.“

„Nestrpljiv sam. Reci o čemu je riječ?“

 „Samo da ga pronađem.“

 „No? Hoće li to danas mladiću?“

„Aha, evo ga. Dakle..„ Koja je boja obilježila tvoj život i zašto?“

„Osjećam kako mi je duša uzbuđena. Prelijevaju se osjećaji kao voda, kao tihi slap niz liticu. Njime teče čežnja…“

„Ma znaš djede.. mislim da ću ipak sam napisati do kraja.“

„Pa čekaj, kuda ćeš? Nisam još ni krenuo!"

„Znam da nisi djede.“

„Čekaj, dat ću ti narančastu za pulover!“

„Bok djede, pozdravi baku.“

„Evo.. dat ću ti smeđu.. ali zelenu ne dam! Što je previše, previše je. Hajde, vrati se nevoljo!"