Kristina Jug | Baobabi

Sanjala sam lavove

baš poput starca Santiaga.

Samo moja kuća nije bila pokraj mora.

Stajali su ispod golemih baobaba.

Cvjetni naopaki kišobrani padali su po nama

kao nasmiješene bijele krpene lutke

ljubičastih očiju.

Opojni miris uznemiravao je suton.

Cvjetna prašina zalijepila nas je u zagrljaj.

Mekoća tvoje kože prkosila je cvjetovima,

sakrili smo se u raskošnu drvenu dvoranu

u simbiozi ljubavi i sreće.

Bilo je harmonično, ali i nirvanično

u obilju narančastih i crvenkastih nijansi,

bez kompliciranih osjećaja

u zasljepljujućoj zlaćanoj ljepoti

koja je prodirala kroz rupice debla.

Približi se i poljubi me,

oči su se smijale.

Naslikaj mi nešto na licu crvenim sokom korijenja.

Iako ne možeš vidjeti,

negdje između redaka zapisano je

tražim prenoćište za čitav život.

Nemoj se bojati igre sa mnom.

Znaš da baobabi ne umiru

čak ni kad padnu na tlo.

Samo jedan slabašni korjenčić

crpst će život za zelenoga diva.

Nisam više nervozni leptir,

možeš mi vjerovati.

Moram se ponovno okupati u tvojim očima.

Zapamti

naučila sam

tvoje je samo ono što možeš obraniti.