nedjelja, 7. ožujka 2021.

Joe Argus | Kolo sreće - nastavak



*

Trio teenagera vozilo je slabašni Matrix sa neviđenom strašću. Izmjenjivali su se za volanom po pustom i zabačenom dijelu grada kamo niti policija nije voljela dolaziti osim kada je morala.

Motor je davao sve od sebe pod punim gasom a muzika je treštala koliko su zvučnici mogli dati od sebe.

-Znate što mi je rekla Bionce jučer u školi – upita Stripi ekipu?

-Sigurno to da ne može spavati bez tebe – odgovori Fifti koji je dobio nadimak po izgledu i imidžu koji je podsjećao na Fifti Centa.

-Primila me je za ruku i diskretno povukla u kut iza garderobnog niza ormarića. Nastala je stanka sa šutnjom.

-Ne seri nego govori – upozorio ga je Boki i dodao: sigurno ti ga je popušila u školi kad nas držiš ovdje na muci kao mutavce.

-Popušila je ali prije toga spomenula je svoju frendicu – onu malu punašnu slatkicu sa krasnim dupetom da se je raspitivala za mene.

-Opa: frend nam je tražena roba – reče Fifti. Kako je to romantično! Morat ćeš se malo redovitije prati.

Smijeh se lomio iz sva tri grla a Matrix je samo grmio napet do krajnje granice s mjenjačem u trećoj brzini jer Stripi nije vozio pomoću popuštanja gasa nego samo sa volanom i kočnicom. Gas do daske. Dok je noga bila na gasu papučica je dirala tvrdu školjku automobila.

To je bila kap koja je prelila čašu divlje vožnje; mala neravnina, blagi zavoj i nagli trzaj volanom učinili su svoje. Matrix je veleslalomski zavijugao cestom a onda se prevrnuo i završio na krovu meko prizemljen i klizeći po travnjaku obližnjeg parka.

Glazba je stala, motor je utihnuo, smijeh je prestao a ekipa se polako počela migoljiti ispod zgužvanog lima i izlaziti gledajući jedni druge kao nanovo rođeni. Onda netko reče pošto su na brzinu opipali svoje kosti i zbunjeno promatrali neplaniranu situaciju: tko je onaj tip što leži tamo iza, djeluje kao da mu nije dobro?

-Fifti reče: shit – izgleda da smo pregazili čovjeka dok je šetao po travnjaku. Jel to stvarnost?

-Pa to je kao noćna mora. Kako smo pobrali tipa u pustari u gluho doba u bolesnom kvartu gdje nitko na šeće. Nemoguće; ali kad te hoće onda te hoće.

-Ajmo ekipa – bježimo doma, reče Boki. Samo jezik za zube i nikome ni riječi. Naši otisci prstiju još nisu u arhivima policije.

Mi smo još uvijek maloljetnici. A sve je ovo trebalo biti samo zabava pa ipak je ispalo noćna mora.

Onda su se razbježali kao zečevi pa nitko od njih nije uspio vidjeti u mraku da je tip i dalje ležao hladan i ukočen sa dvije rupe od metka blizu srca. Ono prekretanje izbilo je bravu na već ionako jedva zatvorenom skučenom bunkeru Matrixa u koji je netko uspio ugurati čovjeka od 75 kilograma. A kada se auto nagnuo brava je popustila a čovjek izletio i ostao ležati na travi licem okrenut prema hladnim zvijezdama.

*

Srijeda ujutro.

Jerusalem i Strike već su čekali let za Mexico Citi dok je u New Orleansu još uvijek trajala noć pred jutrom koje nikako da svane. Rijetki putnici koji su čekali druge letove za daljnje destinacije uslijed presjedanja pokušavali su spavati u čekaonici na sjedalima ispruženi kao presavijene krpe preko dva sjedala. Zapravo; više su se okretali i vrtili pateći na grubim sjedalima u čekaonici. Najmanje je itko od njih uspio spavati.

-Muke mu ježove reče Jerusalem: moraš biti umjetnik u spavanju da se uspiješ naspavati u čekaonici aerodroma. A čuo sam priču da je neki tip zaglavio u tom međunarodnom prostoru jer nije dobio papire pa je preko petnaest godina živio u čekaonici.

-Ne kenjaj Jeri – i ja sam čuo da krava nosi muda umjesto sisa.

-Ozbiljno ti kažem; bilo je na internetu – tvrdio je Jeri.

-To mi zvuči uvjerljivo isto poput onih priča o viđenim vanzemaljcima.

-Ok. Pokušaj se što manje vrtiti na stolici, nabij tu šiltericu dolje i ne gledaj u zrak. Znaš da na aerodromu ima stotinu kamera. Sada moramo biti nevidljivi. To jest – što manje vidljivi.Trebali smo još staviti i sunčane naočale – kao Blues brothers.

-Sjetio sam se Strike – znaš li što je crnac sa tamnim naočalama?

-Strike ga bezvoljno pogleda jer je ionako znao da će morati čuti odgovor.

-Isto što i crnac bez tamnih naočala – odgovori Jeri.

-Dobra šala Jeri ali nažalost ide na naš račun. Svi vide dva crnca pod svjetlima čekaonice.

Onda se razglasom prolomio poziv za ukrcaj putnika na let do Mexico Citija – ulaz dvadeset dva.

I oni su se pokrenuli čvrsto držeći svoje putne ruksake.

*

Ovaj svijet oko sebe nisam mogao niti sanjati - tako je razmišljao West pod dojmom koji se stvorio u njemu zbog dolaska u Južnu Afriku iz središnje Europe. Gledao je šine na peronu koje su zasijecale svoj trag kroz mješavinu crvenog pijeska i kamena. Čekao je polazak vlaka za Francistown. Četiristo kilometara Afrike željeznicom. Jedina dva grada koje je povezivala pruga. Na peronu se nalazio 99% crnački narod čija se odjeća prelijevala kao na maskenbalu najrazličitijih kombinacija boja, stilova i dizajna. Ovdje su prihvaćeni svi stilovi. Ali glavni dojam u svemu tome bila je nekakva radost u zraku. Nešto je zračilo iz ljudi.

Dodirnuo je i namjestio svoj šešir s ponosom se osjećajući barem jednim atomom svoga biča kao dio tog svijeta.

Narod se polako ukrcavao dok je vlak pristao na peronu. Još dvadeset minuta do polaska, West nije želio žuriti. Ako treba stajat ću – rekao je sabi. Onda je otvorio pivo u limenci neobičnog naziva „Pular“ sa slikom nosoroga i nazdravio sam sebi i svijetu promatrajući taj živopisni veseli narod koji se gibao kao glazba.

*

-Zar je ovo stvarnost – pitao je Jeri Strikea? Dok su sletjeli u Mexico Citi i kretali se kroz aerodrom prema izlazu. Ja sam zamišljao Mexikance sa sombrerima i pončom a ovdje je sve isto gotovo kao da smo u Americi.

-Sigurno si zamišljao i mazge vezane uz prašnjavu cestu? To ti se valjda urezalo u mozak od onih špageti vesterna. Sada pogledaj stvarnosti u oči i uči.

Trgovi Mexico Citia bili su kao iz doba Španjolske krajem srednjeg vijeka. Osjećao se taj duh osvajača pomiješan sa duhom starih Maja i to je još uvijek živjelo u ovoj arhitekturi skoro na svakom kutu gdje se okreneš.

-Hajdemo mi lijepo u dobar hotel; umorilo me ovo putovanje; hoću malo blagodati zbog kojih smo ovdje – reče Strike.

-To prijatelju – hajdemo uživati ako to uopće postoji?

-Ne znaš dok ne probaš.

Tako su sljedećih nekoliko sati obilno blagovali najraskošniji menue u hotelu Fiesta Inn a zatim se uputili na masažu i kupku pod luksuznim uvjetima.

Jerija je sve to umorilo pa se na kraju zaželio samo čiste postelje dok je strike očijukao sa sobaricom iz hotela koja je očito bila voljna pružiti još neke usluge.

Do večeri su popili cijelu bocu šampanjca a sobarici se još uvijek nije žurilo na pospremanje soba pa je Strike predložio da se pridruži na još jedno piće u njegovom apartmanu.

Senjorita se divno smiješila iako je jedva i smiješno govorila engleski. Bitno da smo se sporazumjeli – s radošću je pomislio Strike.

Poslije dva sata druženja su ispili još jednu bocu skupog šampanjca i škakljali se na ogromnom gotovo kraljevskom krevetu dok zvončići u Strikeovoj glavi nisu stali i prestali zvoniti sred dubokog sna.

U kasno jutro Jeri se dugo trudio probuditi Strikea – ustani bludniče; vrijeme je da udahnemo malo Meksičkog zraka. Pronašao sam agenciju koja nudi nezaboravan obilazak grada starom Majanskom zapregom s lijepim i zabavnim vodićkama, hranom, pićem i glazbom.

-Strike mamurno odgovori – jučer sam jedva preživio susret sa jednom takvom senjoritom. Jesi li ju vidio jutros?

-Ne; i ja sam spavao do malo prije u svojoj sobi.

-Onda Strike poskoči s kreveta i upita: gdje je torba s novcem?

Požurio je otvoriti vratašca bara kamo je jučer spremio ruksak s novcem ali tamo je samo stajalo piće i ništa drugo. Strike se počeo znojiti od zabrinutosti koja je dolazila kao poplava.

Strike se okretao po sobi apartmana tražeći pogledom ruksak ali uzalud- nije ga bilo nigdje, čak niti ispod kreveta.

-Jeri se pokušao bolno našaliti: valjda ga je samo odnijela na čišćenje prodavačica ljubavi. Baš usrano.

-Strikeu je došlo da ga nokautira od bijesa ali ga samo upita – gdje je tvoj novac?

-Ja sam spavao s njime i nije me napustio.

-Što da radim sada – pitao se Strike?

-Jeri prozbori: najbolje da se što prije izgubimo iz ovoga hotela jer bi netko mogao poslati mafiju da nam skine glavu ako počnemo tražiti izgubljeno bogatstvo. Ta žena ovdje poznaje svakoga a mi smo samo stranci. Halo – Strike; da li me razumiješ što govorim?

-Vjerojatno si u pravu ali to je milijun dolara – kako da se samo tako oprostim od njih?

-Onda nazovi recepciju i traži da ti vrate tvoju torbu s milijun dolara. Zar nisi čuo da ovdje ne vrijedi život više nego šaka dolara a ti misliš da ćeš dobiti natrag svojih milijun? Prije će te netko pet puta ubiti zato da ih ne dobiješ natrag.

Tada su jednostavno izašli, platili i uzeli taxi do centra a onda uskoro uzeli drugi taksi da ih odveze daleko na obalu Meksičkog zaljeva gdje se nalazio grad Santa Cruz.

*

Policija je došla negdje pred jutro, netom dok su najraniji putnici išli na posao. Ogradila je mjesto zločina gdje je ležao slupani automobil prevrnut na krovu i mrtvac ubijen s dva hica u srce.

Narod se okupljao na rubu traka ograničenja svuda uokolo po travnjaku jer mnogi su željeli vidjeti kako izgleda neposredno mrtav čovjek. Prostor parka bio je ogroman pa se nije mogao zatvoriti cijeli park jer je sve bilo otvoreno. Tako su pristizali i razni medijski izvjestitelji pa je ambijent postao senzacionalistički zbog sve te gužve, bliceva i žamora glasova.

Jedan lik među tom gomilom pokušao je guranjem doprijeti do ruba trake kako bi pošto poto ugledao mrtvaca za kojega su neki u narodu govorili da je upucan a zatim ispao iz bunkera automobila.

-Shit – prosiktao je sebi u bradu Gras kada je ugledao mrtvačku vreću navučenu i zakopčanu preko tijela koje je ležalo a baš su ovaj tren pripremali nosila da ga odnesu i odvezu s mrtvačkim kolima. Tu se više nije imalo što vidjeti osim automobila koji leži kao odbačena limenka. Za kratko vrijeme vučna služba podigla je automobil i odvezla ga prema zgradi policije na analizu.

Na mjestu zločina ostao je tek malen trag izrovanog travnjaka.

-Mnogi glasovi iza trake ponavljali su isto pitanje: tko je vozio, gdje je vozač ubojica?

Toga jutra svi novinski portali već su postavili to pitanje u velikom članku gdje se vidi nabijena mrtvačka vreća s mrtvacem pored smrskanog automobila na krovu. Tko je vozio; traži se vozač ubojica koji je prevrnuo auto s mrtvacem brutalno ubijenim te poput vreće prevoženim u bunkeru.

Taj članak potpomagao je potragu policije jer je molio narod koji je nešto vidio da dojavi bilo kakvu spoznaju o tome događaju.

Uskoro su mladići saznali iz medija o nesreći i potrazi za odbjeglim vozačem ili vozačima Hunday Matrixa koji je bio ukraden dan ranije u zapadnom dijelu grada nedaleko aerodroma.

Ekipa se hitno sastala da rasprave što će biti od toga sranja?

-Stripi se držao za glavu govoreći: užas, provozali smo se ukradenim autom zajedno sa ubijenim tipom – koje sranje. Neće ovo proći samo tako, murija će tražiti ko luda da nas nađe.

-Ali nismo mi ubojice – reče Fifti kao da ne vjeruje u sve to što se događa.

-Objasni to muriji kada te otkriju.

-Idiote kako si nas prevrnuo dok si mislio na debelu guzicu one Bioncine frendice – uključio se Boki i dodao; sada smo u govnima.

-U svakom slučaju nikome ni riječi i ponašajte se mirno i opušteno kao mamini sinovi. Primimo se učenja to je najbolje rješenje. Nema više zahebancije. Ovo nam može upropastiti život.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.