Provirujući bojažljivo - kroz zavesu
- oprezno stupih na scenu života,
nisam još ni prohodao, a ubediše;
kad se setim (o samo kad se setim)
šta beše, uvertira za dane koji su sledili
nemoj ovo, ne valja ono ...
Da li negde treba da postojim ja; samo ja?
Da. A nema mnogo, baš mnogo prostora
i vremena da znaš, za traćenje
u uskim krugovima
i tome slično; ali podmetnuvši leđa
ja pod stare dane uspeo da završim
pa to ti je! Mada
iskreno, u poverenju
ni sam nisam sasvim siguran
šta bi trebalo i moglo biti?
Umesto da kao čovek,
nastavim živo živeti
kao do sada...
Da tvoja široka duša nije zauzdala
moj važni aristokratski nož
vazda spreman da ubode posred
tvog malog srca; jer da nije tvoje srce
zagrejalo moju usamljenu kuću na poljani,
još bih plivao u dugovima.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.