petak, 12. veljače 2021.

Kitana Žižić | Ah, ti Crnogorci

 

Četvrta godina gimnazije. Moje vrtićke i pučkoškolske prijateljice pohađaju je u Hvaru, ja svakog školskog dana pješačim do one povrh Pazara, “Vladimir Nazor” u Splitu.

U prvom razredu smo bile zajedno, a onda sam se oprostila s Hvarom, ukraden mi je predivan pogled s blagovaoničkog prozora. Odluka roditelja je bila očekivana. Otac je radio u Ustanovi za održavanje pomorskih plovnih puteva, a majka je žarko željela raditi, ali želju nije nikada ostvarila. Trebalo je podizati četvero djece, a obrazovanje osim osnovnoškolskog nije imala, izuzev krojačkog tečaja. To je svakako upotpunjavalo skromne prihode, jer je imala zlatne ruke te odjeću uglavnom nije trebala kupovati. 

U vrijeme kad sam kao najstarija krenula u hvarsku gimnaziju, tati su ponudili vilu u Hvaru i stan u Splitu. Vila je bila predivna, polukružna, u Križnoj luci, tik do mora. Otac je bio oduševljen, jer je njegovoj ljubavi prema moru i ribolovu Hvar više odgovarao. Ni mama nije osporavala primamljivost te kućice u zelenilu. Ali, zelenilo ju je zatočilo i činilo mračnom i vlažnom. To su uglavnom bila visoka i razgranata crnogorična stabla i gusto zbijeno zimzeleno grmlje te se vila jedva nazirala. Bilo je i palmi valjda iz vremena kad su ih posadili na rivi u Hvaru. I stabala agruma lijepo uznapredovala.

Moglo se vjerojatno poraditi na većoj pristupačnosti takvog doma da majka kao svaka majka nije gledala daleko u budućnost. 

U namjeri da mi djeca dobijemo što bolje obrazovanje, odabrala je Split.

U tadašnjoj ulici Braće Santini na broju 62 (danas Valpovačka 3) stekli smo i zavoljeli novi dom. Iako su svuda oko nas nicale nove zgrade, bilo je puno zelenila i prostora za dječju igru između stambenih zgrada. Idealno za mlađeg brata i najmlađu sestru rođenu početkom godine u kojoj smo se odselili u Split.

Usprkos nedostajanju dragih prijateljica dobro sam se prilagodila novoj sredini. Vjerovala da veći grad nudi i veće mogućnosti. Željno sam upijala sve slike Dioklecijanovog grada, često prolazila novim ulicama s novim perspektivama, a one već poznate dobro uglancala svakodnevnim šetnjama. 

A rodnom mjestu se vraćala kadgod mi se pružila prilika. Nakon prvog polugodišta četvrte godine odlučila sam se malo odmoriti u Hvaru, obići rodbinu i družiti se s onima, koje sam i dalje u srcu nježno grijala. 

Zima je uvijek bila blaga u toj kolijevki hrvatskog turizma, ali te godine posebno čarobna. Kao da se proljeće zbunilo i preuranjeno pokrenulo buđenje prirode iz zimskog sna. Noći su mirisale na cvijeće, modru sol, slana okupana tijela i mjesečev san. Danju je sunce žarilo i mamilo hrabre kupače.

Jednog od tih prelijepih dana iskrcala se maturalna ekipa iz parobroda na rivi ispred hotela Slavija. Došli su iz Crne Gore provesti nekoliko dana u obilasku otoka i otočkih znamenitosti. Odsjeli su u hotelu Amfora iznad poznate gradske plaže.   

Priredili su maturalnu zabavu u plesnoj sali Amfora Hvar Grand Beach Resorta. Kako nisam bila pripremljena za neočekivani ples, potražila sam kod tetke nešto prigodno za odjenuti. Ponudila mi je prekrasan, njenom rukom isheklan crni pulover protkan zlatnim nitima. 

Na ples je sa mnom otišla Lidia. Nismo htjele propustiti zgodnu priliku za plesnim provodom. Onu treću prijateljicu možda nismo ni zvale iz uvjerenja da neće htjeti. Voljele smo biti s njom, ali nismo dijelile sve sklonosti. 

To je samo ples a zna se da je plesanje zdravo. Po redoslijedu spada u četvrtu najzdraviju sportsku aktivnost, u kojemu učestvuje čitavo tijelo i pri tome je užitak zagarantiran. Njoj bi to bio gubitak vremena. 

Divno smo se zabavile. Piće, šale, puno smijeha i plesa. Svaka je imala svog kavalira ali se nismo baš najbolje posložili. Ona, visoka plavuša pleše s prosječno visokim plavim mladićem, malčice punašnim. Ja crnka, srednjeg stasa u plesnom klinču s visokim crnokosim i crnookim. 

Kad je skoro zajutrilo trebalo je doma poći. Mi smo krenuli prvi šetnjicom uz more. Tiho smo razgovarali da ne probudimo noćne spavače u borovim krošnjama i da ničim ne pomutimo romansu na pomolu. Na rivi je bilo slobodnih šentadi te smo izabrali onu ispod najveće palme.

Lidia i „plavko“ su nas slijedili bez priše. Čemu da lijepa noć prebrzo završi? 

Sutradan mi je pričala:

„Idemo i ćakulamo, a on me uvjerava da zna gdje su sada njegov najbolji prijatelj i moja Kitty.“

„Gdje?“ upitah.

„U sobi 303 u Amfori!“

„Ma nemoj! Poznam ja svoju prijateljicu. Ti možeš to misliti za svojeg drugara, ali u ovom slučaju to ti znanje ne pomaže. Odgovorno tvrdim da oni sjede na šentadi.“

Kasnije smo sve četvero još malo posjedili na istoj šentadi diveći se ljepoti Galešnika, usidrenog na samom ulazu u hvarsku luku, i ostalih Paklenjaka. Zvijezde su se trepereći opraštale od noći a modrina mora bivala je sve plavija. Na horizontu se lagano budila svjetlost i otjerala nas s klupe.

Kad su maturanti bili pred odlaskom, moj partner me zamolio da mu pronađem jeftiniji smještaj. Nije se želio još oprostiti od mene. Teta mi je ponovno izišla ususret. U Split smo se vratili zajedno i proveli još jedan nezaboravan dan u šetnji Marjanom. 

Pisma su nas povezivala neko vrijeme, ali meni Crnogorci očito nisu bili suđeni.   

_______________________________________________

MANJE POZNATE RIJEČI:

Heklati               znači            plesti posebnom iglom, kukicom;

Šentada             znači            klupa;

Priša                   znači            žurba;

Ćakulati             znači            razgovarati ležerno i opušteno.

     


Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.