nedjelja, 7. veljače 2021.

Denis Vidović | Potvrda o nekažnjavanju


Tek u teškim trenutcima uvidimo kome je doista stalo. Tada za nas pitaju samo oni koji nas stvarno vole. Dobro, oni, i birokrati.

Baš me neki dan nespremnog uhvatila jedna od onih globalnih bolesti koje zahtijevaju dvotjednu samoizolaciju. Zapravo, bila je to jedina bolest te vrste u dvadesetom stoljeću, ali ovako zvuči više poetski. Prije mjesec dana zaposlio sam se na novom radnom mjestu pa sam odmah nazvao da javim kako moram slijediti upute epidemiologa i da ću biti odsutan. Iako sam bio tek kratko zaposlen, dobio sam puno razumijevanje. Stanje mi se vrlo brzo pogoršalo. Osim nesnosnih bolova, izgubio sam dar okusa i mirisa, baš kao i volju za jelom. Iz bezgladnih misli izvukao me zvuk mobitela. Raznježio sam se. Bilo je to Radno Mjesto. Nije prošlo ni par dana, otkako smo se čuli, a već ga je zanimalo kako sam.

„E bok. Malo smo slagali tvoju dokumentaciju i skoro sve je tu. Jedino bi nam još trebala potvrda o nekažnjavanju pa ako nam možeš samo to izvaditi i donijeti.“

Izgleda da Radnom Mjestu nitko na radnom mjestu nije prenio da ja zbog vlastite bolesti i lošeg utjecaja na druge ljude ne smijem dva tjedna izaći iz kuće. Budući da mi je to otežavalo i odlazak na sud po potvrdu o nekažnjavanju, ljubazno sam iznova sve objasnio Radnom Mjestu.

„Mhh“, brižno i s razumijevanjem će Radno Mjesto. „Ništa, pozdrav.“

„Doviđenja“, pozdravio sam, zadovoljan što smo lako otklonili nesporazum.

Nakon što sam popio tabletu protiv bolova koji su zahtijevali tabletu i izmjerio temperaturu koja je očito porasla, prepustio sam se snu. Mobitel. Radno Mjesto. Ganut time što me ponovno zove, požurio sam se javiti:

„Molim?“

„E bok. Koliko si ti ono u samoizolaciji?“

„Dva tjedna.“

„Mhh. Ma pitam zbog ove potvrde o nekažnjavanju. Ako bi nam mogao donijeti. Sve ostalo imamo, samo bi nam to još trebalo.“

„Žao mi je“, slabašno sam procijedio. „Ali, eto, u samoizolaciji sam.“

„Mhh. A koliko dugo?“

„Dva tjedna.“

„Dakle, četrnaest dana.“

„Podijeljenih u dva tjedna“, stručno sam dodao.

„Mhh. Ništa, pozdrav.“

Iako sve nemoćniji, osjećao sam se počašćen što imam tako suosjećajno radno mjesto.

Sljedećih dana disanje mi se pogoršalo, a u njegovu čast povisila se i temperatura. Hitna je došla začas.

U životu svakog čovjeka dogodi se taj jedan poziv koji u potpunosti promijeni njegovu sudbinu.

„Znaš onu tvoju potvrdu o nekažnjavanju…“

Ovo očito nije bio taj poziv.

„U…u…hitnoj sam. Voze me…u bolnicu.“

„Mhh. Bi li mogli stati usput kod suda i samo izvaditi potvrdu o nekažnjavanju. Inače, sve ostale tvoje dokumente imamo.“

„Kažu…kažu da su u žurbi. Imaju neki hitan slučaj.“

„Mhh, što to?“

„Mene.“

„Mhh. Ništa, pozdrav.“

U bolnici su mi dali infuziju, što mi je postala jedina hrana u zadnjih tjedan dana, slikali pluća i ostavili me da prenoćim. U pet ujutro probudila me vizita. Začudio sam se što su toliko uranili, a još više što to obavljaju telefonski. Ali, spremno sam se javio.

„E bok. Trebao bi mi donijeti onu potvrdu o nekažnjavanju“, ipak nije bila vizita, „pa ako ti nije problem.“

„Meni nije, ali prvi put sam na Zaraznom odjelu, pa ne žele pustiti infuziju i mene, same, bez pratnje.“

„Mhh. Ništa, pozdrav.“

Nakon što su mi snizili temperaturu, otklonili bolove i ustanovili da nemam upalu pluća, otpustili su me iz bolnice i vratili kući. Nisu prošla ni dva dana, što govori da nisu prošla ni tri, a stanje mi se ponovno pogoršalo. Vratili su me u bolnicu, i zbog još otežanijeg disanja, priključili na respirator.

Zazvonilo je Radno Mjesto.

„E bok. Koliko si ti ono još u samoizolaciji?“

„Hfff…mislim…hfff…ne još dugo“, odvratio sam svojom najboljom imitacijom Dartha Vadera koja je zahvaljujući sretnim okolnostima bila maestralna.

„Dolaziš brzo?“

„Hfff…kako mi se čini…hfff…brzo…hfff…odlazim.“

„Mhh. Ajd samo prije no što odeš donesi nam tu potvrdu o nekažnjavanju. Inače sve drugo od dokumenata imamo.“

„Hfff… hfff…“

„Mhh. Niša, pozdrav.“

„Hfff…“

Nakon što sam otegnuo papcima, odlučio sam preseliti na Ahiret. Poruke tuge i ljubavi zatrpale su moj, sada već bivši, facebook profil. Među njima, sućut je izrazilo i Radno Mjesto:

„Najdražu kolega,

tvoja nas je prerana smrt sve ostavile uplakanima. Nitko nije ni slutio da si u tako lošem stanju. Uvijek ćeš ostati u našim mislima. I daj samo, čim se malo oporaviš, donesi još samo tu potvrdu o nekažnjavanju.“

1 komentar :

Tanja kaže...

Svaka čast, izvanredan prikaz !

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.