nedjelja, 14. veljače 2021.

Daniela Bobinski | Nezaslužen dar

 






Što bi od mene bilo da se nismo pronašli
u onaj čas mladosti,
u dane drhtanja,
kad je ljubav bila i žudnja i strah,
i vatra i uzdah?
Još u sjećanjima gledam :
topi se pred tvojim modrim očima moj podignuti bedem,
poput leda.
Kao uhvaćena srna sklanjam pogled nemoći,
možda sam i mogla, al' ne željeh pobjeći.
Što bi od nas bilo da nisi pronašao
bršljanom riječi sakrivena tajna vrata do moje duše?
Da ne učinismo oboje taj korak sa sigurne litice poznatog,
s koje se mnogi u nepovrat ruše.
Još se sjećam padanja kroz zrak.
Dočekale su me tvoje ruke.
S rukama ispreplele su se naše duše, tijela,
sjene
tebe i mene.
I koliko god odlazaka, daljina, vremena,
rastajanja ima,
još sam uvijek u njima,
srca su nam jedno u otkucajima.
Naše su ruke napravile krug
u kojem od tada stoji jedan cijeli svijet,
naša oaza, naš mali planet.
Naše vrelo, izvor,
luka, gnijezdo, postelja od snova,
naš život mal', a velik,
naša djeca oko starog stola.
Ah, da bar znam i mogu opisati taj svijet,
ali ne mogu, nema tih riječi, tako je lijep.
On je jedna od divota pred kojima čovjek stoji nijem,
govore tek oči, osmijeh zadivljen.
I dok ga promatram
samo jedno sigurno znam:
ljubav je neprocjenjiv, sasvim nezaslužen dar.
Spuštam glavu s rukama na srcu,
"hvala" ponizno šapnem,
pa idem k tebi, pa grlim njih,
da srca nam opet Ljubavlju taknem.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.