Željko Perović | Mitar sa Romanije

 

Prvim svitanjem naselje se budilo svježim mirisima kafe, udarcima čekića i jekom kovanih dasaka. Bila su to harmonična i vesela buđenja, pozdravljanja i dozivanja, koja su nastavljana preko cjelog dana. Udarci čekića i odjeci kovanih dasaka kao crkvena zvona privlačila su slučajne prolaznike i gotovo svakog dana neko bi se novi pojavio, raspitao i upitao, da se i on sa radom u koštac uhvati. 

- Dobro jutro ljudino! Uranio zoru prevario! Jesili se umorio?

- Dobro jutro, dobri čoveče! Kako ću se prije umoriti, ako Boga znaš, tek sam krmelje sa snenih očiju rastjerao, reče Jovan smijući se, pa upita.

- Koje ime nosiš i odakle dolaziš ljudino?

- Ja sam ti Mitar sa Romanije rodom, reče i poskoći iznenađen pitanjem i sa ispruženom rukom krenu Jovanu u susret.

Grubi dlanovi kliznuše jedan preko drugog, srdačano i snažno da im se lica u času crvenilom obojiše. 

Mitar nakon rukovanja na trenutan se umiri kao da ga je hladan planinski vjetar zaledio. Prsat žilavko nižeg rasta, ali zato širokih gorštačkih ramena, a grube crte lica i crni gusti brkovi povijeni na gore, činili su ga ozbiljnijim i strogim. A u stvari iza se krilo odraslo derušte, uvjek spremno da posluša i pomogne.

Siromah jeste, ali ima nešto ušteđevine i on bi rado kučicu za sebe i svoje sagradio.

- Danima sam ovim sokacima prilazio, a ti si mi vjeruj od prvog dana za oči zapeo.

- Šetao sam i mislio dali da ti priđem, da te zdravim i nešto upitam onako ljudski. A onda odustanem, od straha da ćeš mi leđa okrenuti, te danas ću, te sutra ću i tako se izvukoše dani kao klizave ribe iz sirotinjskih ruka. Evo pa skoro i mjesec dana je prošlo u gledanju, a vidi čuda riječi kao da ključeve imaju. 

Znao sam ja, onaj ko radi mora biti ljudina, a ti kad god sam prolazio uvjek si nešto držao u rukama, ili čekić ili lopatu ili si pune civare po kaldrmi gurao!

Bio je sretan i više od toga, govorio je ubrzano i bez daha, plašeći se kraja razgovora. Šta ako se raziđu, a još nije rekao zbog čega se sokacima mota, kao prebijena mačka vuče. Misli kao da su preskakale jedna preko druge i sve da je htio nije ih mogao od radisti i velike sreće obuzdati! 

- Eto, ja se raspričah kao da smo rod rođeni, ajd sad ti nastavi, a ja ću da odmorim, reče Mitar kroz smjeh, razvlačeči brke ispod kojih poiskakaše zubi, zdravi i kao beseri bjeli.

Oni koji ga dobro poznaju pričaju da su gledali kada za slavskim stolom i na drugim veseljima zubima umjesto ključa otvara pivske flaše sebi i drugim, da se društvo oraspoloži, začudi i nasmije.

- Šta mi drugo preostaje ljudino već da radim, neće mi ništa sa neba pasti, ako hoćeš da imaš moraš dobro zapeti i rukave zasukati, reče Jovan i hitro se okrenu na drugu stranu. Ispruži ruku i pokaza na malo uzvišenje suncem okupano, što je voćnjakom kuče od vida skoro zaklonilo, pa upita.

- Nego ljudino vidiš li ti one gore kuće?  

- Na ne tamo, okreni glavu, e tako. Sad pogledaj na malo uzvišenje i kućice što ih krošnje od voćnjaka kriju. Samo im se naziru crveni krovovi, kao od karmina usne djevojačke.

- Vidim jednu i to nedovršenog krova sa drvenim rogovima što preko krošnji vire, kao da od sreće namiguju, raduju se brzom završetku, a druge dvije teško mogu razabrati.

- Ma hajmo gore lakše će biti i meni i tebi, da ti pokažem da izblizine vidiš.

Krenuli su koracima kao riječima, Jovan visok i krakat, a Mitar nizak i sitna koraka. Jovan grabi a Mitar prinosi, kao da su kod komšije i na temelje kuće ploču betonuraju, žure prije kiši da završe! 

Mitar je zastao i na trenutak je ispred sebe vidio samo Jovanova široka pleća, iza kojih se sve uspjelo sakriti. I nedovršena kuća i ograda od pruča i drvena vratnica i gomila neprosijanog pjeska. Ucini mu se kao da je nekada ovda prolazio, pogled se zamagli  u svemu okolo prepozna svoje čuvane snove. Uvijek je pred počinak zatvarao oči i zamišljao kako ga neko rukom doziva i pita.

- Ljudino hoćeš li raditi za nadnicu? 

Često je razmisljao kako će koračajući prašnjavim puteljcima imati priliku da upozna ljude, koji već imaju svoje ognjišta, a ne kao on da po tuđim sobičcima troši večernje duge sate. Za trenutak kradom se uvlačio u tuđe kože, kao djete maštao kako će nešto od njih pametno čuti i naučiti, ali ovo da će se dogodit, ni u san mu nije dolazilo. 

I evo, sve o čemu je večerima maštao i sanjao, sa čime se budio, čemu se danima nadao, sve se u jednom času sliilo  u jedan stvarni dogodaj. Od uzbuđenja i velike radosti došlo mu da poskoći kao djete i zagrli neznanca, ali kao da je sva snaga sa pogledom nestala iz njega! 

Iz razmisljanja ga u stvarnost vrati Jovanovo pitanje.

- Mitre ovdje ima nešto iz naših rodnnih krajeva, priroda je kao magnet, ona se nosi sa sobom i raspe tamo gdje se čovjek zaustavi, a ja sam ovdje pronašao svoje ostavljeno.

Krenuli su nazad puteljkom od nabijenog kamena, pa onda kroz voćnjak i tako u šutnji sve do Jovanove kuće. Nisu se više korakom mjerili, hodali su kao da se oduvjek poznaju. Jedan je dušu ispraznio, a drugi je do vrha napunio.

Mitar se posla nije plašio, za njega bi početi kuću praviti bila Božija nagrada, ma nebi on dozvolio da neko uradi više od njega, bolje je mogao, ali više jok. Na hranu nije bio pohlepan, mogao je raditi po cjeli dan, samo sa kriškom hljeba masti namazanom i po vrhu malo soli i crvene paprike. Ali eto i njemu se desilo da ga neko pogleda i da mu ruku pruži. Opila ga iznenadna sreće, stoji i ne miće, niti progovara, kao malo djete kad nešto dobro uradi, zažmiri da se igrački obraduje kada oči otvori. Suze radosnice nepitane i nestidne bez glasa kvasile su lice, nije ih mogao sakriti, a ni zaustaviti. A i zašto bi? Stidio se nije. 

Rekao bi nešto da i on Jovana razveseli, da sa njim svoju sreću podjeli, u trenu se sjeti da ga upita, ko će znati možda ga i obraduje.

- Jovo na putu sam da se ženim! Hoćeš li mi Jovo kumovati?

Jovan se zamisli a preko lica mu zaigra prikrivani osmjeh, gleda u Mitra i pomisli. 

Šta život sve moze da napravi, prvi put se sreli, a kao da se godinama znamo. Od neznanca pa do kumstva i to sve samo za jedan sat. 

Kao dvije otvorene knjige, stajali su jedan preko puta drugog. Sve ono što je bilo vrjedno, za kratko su jedan drugom i nepitani rekli i saznali.

- Znas li ti Mitre da se kumstvo u našem narodu ne odbija, zato već od sada kume za crni rukave i na pisao prijoni, prvo kuća pa onda venčanje! 

- Gdje ćeš bolan mladu dovesti?

- Valja kumašine, Bog ti dobrim vratio i tebi i najmilijim tvojim. Od sad kad god budem ovda prolazio ako tebe nema, ovu ću kuću mjesto tebe pozdravljati!

Nije ni završio sve šta je imao reči, a već su se rukama obgrlili, da ih je neko gledao sa strane mislio bi da se delije u koštac se uhvatile, Jovan povijen u leđima,a Mitar se propeo na prste pa se ljuljaju kao klatno na zidnom satu.

- Kumašine samo da znas kamen i šljunak ti je besplatan, priroda te časti. Nedaleko od nas otvoren je majdan i za jedno i za drugo, a drva hvala Bogu puna šuma. Za početak trebaju ti pare samo za cimenatu i  kočijašima prevoz da platiš. 

- I još nešto!

- Svakome od nas tvojih komšija, ostalo je ponešto materijala, ne stidi se slobodno pitaj i ljudi će ti dati, a ti zapni, krpi i snalazi se. Priskoči kad god vidiš da neko ispred kuće radi, a svoje ostavi, posao nije zec i neće pobjeći.

- Kada ti pomoć bude zatrebala slobodno zovi, mi ćemo ti priskočiti onoliko koliko ko bude mogao.

- Dok se ne snađeš kod mene imaš sobičak za konak, a preko dana radi i kad te umor savlada svrati na kafu i čašu rakije.  

Odlomak iz romana "Varošina"