Slavica Sarkotić | Kuće nisu samo cigle i beton, one su dom i utočište

Meni je moj tata sazidao kuću. A nije bio zidar.
Bio je lugar. Ali kad nas je zidar iznevjerio odlučio se tog posla primiti sam.
Asistirao mu je Josip, zdravstveni radnik.
Ciglu smo donosili svi, mama, ja, moja sestra i moja mala djeca koliko su mogla.
Baka je kuhala žgance i bodrila nas.
Nacrt smo imali, ali pitali smo se mogu li njih dvojica sagraditi kuću po nacrtu kad nisu stručnjaci.
Ispalo je da mogu.
Našla se kuća više puta na kušnji.
Za oluja, tuča i za proljetnog potresa u Zagrebu.
Ali prekjučer, dok sam se, da ne padnem, držala jednom rukom za štok, a drugom za šank, dok su vaze letjele zrakom, s polica i zidova padale knjige, slike i raspela, a kuća se ljuljala kao list na vjetru, prvi put sam se istinski upitala hoće li kuća izdržati.
Izdržala je. Kao i ostale kuće u mom selu građene uglavnom po istom principu.
To su susjedi susjedima pomagali graditi, malo je tu bilo profesionalnih zidara.
Ljudi su uskakali jedni drugima i skupa se veselili kad bi završili posao i napravili feštu "jaldomaš".
Krovište mi je drvetom kojeg je pribavio tata postavio školski kolega Štef iz sela i njegov brat, naš dobri susjed Ivan Đuretić.
Naravno badava, tako to rade prijatelji.
Dobrog susjeda Ivana nema više.
Kao što nema ni mojih roditelja.
Prazna stoji moja roditeljska kuća.
Kuća je dom i utočište.
Kad imaš kuću imaš se uvijek kamo vratiti.
Zna to i moj sin u Berlinu i djeca mojih prijatelja i poznanika koja žive daleko.
Kuća je topao dom s dimnjakom iz kojeg kulja dim i u kojem mirišu domaća jela.
I tako sada razmišljam o onim kućama u Strašniku, Majskim Poljanama i Petrinji za koje je potres bio prejak da bi izdržale.
I u njih je netko uložio svoj znoj i suze, zadnji novčić iz tankog novčanika, jer gradilo se nekada uglavnom bez kredita.
Polako.
Cigla po cigla, prozor po prozor.
Zato te kuće nisu samo kocke od cigli i betona.
To su ostavštine graditelja i njihovi žuljevi još su tu negdje.
I njihovi snovi i nadanja.
Kad ujutro pogledam kroz prozor i vidim poznate kuće mojih susjeda osjetim mir.
Ne znam tko je gradio zgradu u Sisku u kojoj je naš sada prilično oštećen stan.
Nadam se samo da će ostati čitava, jer je dom mnogih obitelji, ne samo moje kćeri, zeta i unuka.
Nadam se da će biti jača od potresa.
Nadam se da potresa više neće biti.
I jutros dok me u 4,30 probudio novi potres, doduše blaži od onog prekjučer, pomislih u sebi: hvala ti, tata, naša kuća još stoji.
A pred očima na koje mi naviru suze prolaze mi slike onih hrpa cigala koje su ostale od svih onih kuća koje su isto bile građene s ljubavlju, odricanjem i samoprijegorom, ali je potres bio suviše jak da bi izdržale.