U meni vrh zadihanih stepenica
Golo me gleda nebo: Uzmi
ogrtač, hladan je maestral
što diše u travama
Ne ogrćem se i začudo
postajem onaj što ne žali više
za blijedim reminiscencijama
na Izabelu, za njenim željama
usnama, stasom, suzama
toplim kao ljetni Prag u sumrak
kad se na svakom koraku
na mostovima Vltave
dodiruje onostrano
Trave u visokom stijenju
povijaju mi korake
brišu tragove disanja
prozirnih šuma u meni
Hladno je na strani
studenih dlanova ljeta
gdje cvjeta kamen
Uzmi ogrtač
dok koračaš
Kamo
Kamo idem?
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.