Vlado Martek | Slobodan Kokotović - Libero: "Skice, obrisi, kolaži"

 

Pod okriljem jednog sasvim izražajnog i suvremenog naslova /riječi/ pojma nalazimo zaokruženi pjev, u procesu prepoznato kao pisanje i sabiranje misli kroz arhetipski temperament poezije. Taj olakšavajući ali nikad do kraja prozirni diskurs govorenja i obraćanja drugome nakon što smo to isto sebi rekli i u sebi čuli, u prigodi pristiglog pjesnika-zvuči kao sabirajuća melodija sasvim određenog ciljajučeg broja tonova. 

Pjesnik i čitatelji (ta divna bića) susreću se kroz fermente ovih pjesama kao u igri zamijenjujući mjesta da bi rekli: ja sam on, on je poput mene, ja sam to mogao napisat ali nisam itd. Zasigurno autoportret jest portret te je svako koncentrirano i konfesionalno pisanje ujedno zajedničko putovanje u pitanja( kojima ova zbirka obiluje), odgovore, iskupljenje. I sam osjećaj krivnje kao dominantan otpuštajući osjećaj ove ponuđene poetske hrane-tako je lako i istinito djeljivi moment ljudskog srca.

Uočljivo je da je Slobodan homo viator koji je izabrao put javnih pjesničkih odluka da bi označio, reflektirao i zrcalio urbano znanje.

Nema poezije bez unutrašnje proživljenog vremena, kao što je nema i bez vlastitog ugledanog lica u terapijskim varkama jezika. Pošto je jezik odvajkada prisutan a čovjek samo kroči u njega. Jasno je da je auto portretiranje ovo primarno što se smjelo i smjerno tada ponudilo drugima, kao jedan od najtužnijih oblika pismenosti. I kada iskrenost ne bi bila sveobuhvatno, jalovo bi bilo o sebi poetski, gnomično govoriti otprilike tako: to sam ja onoliko koliko me moja predispozicija, otvorenost čini prijemčivim, ali vrijednosti sustignu pjesnike koji počinju i ne poriču. 

Utoliko se može zaključiti prije nego se uđe u sadržaj pojedinih tema ove zbirke; da je napor pisanja nagodba ovakvog tipa: subjekt koji teži sveopćoj čistoći bivanja kroz stvaranje, stvaranje ga mijenja...

Slobodan Kokotović osoba je sabranog životnog iskustva i odlučan je poput jezika, da to iskustvo promišljenih emocija postane posredujuća koncentriranost poezije u slobodnom stihu. 

Vokabular kojim se služi autor jednostavan je poput ljudske komunikacijske svakodnevice. Takvim riječima ljudi dočekuju i ispraćaju svakog: sreću, znanca, prijatelja, nevoljenog. Uočljiva je temporalnost, ono što tjera stihove jednog za drugim. Vremenitost se izdvaja kao nikad do kraja imenovana kob ( „Prvi dan, Šutiš“) ali i kao druga srana svijesti o pokrenutom i učinjenom poslu: pisanja poezije kao neke nadređene radosti. („Ljepota je važana“) Za primijetiti je da je duljina pjesama nekako podjednaka. Takva ujednačenost kao da asocira na dinamiku disanja odnosno na prisutnu ali neiskazanu tjelesnu važnost egzistencije. I u tom slučaju udaljeni smo od druge vrste napora koji recimo rezultiraju sekundarnim savršenostima forme i prepoznatljivog koda tradicije. 

Tu je na djelu, rekli bismo: tradicija bliskosti života i umjetnosti.

Autobiografija kao istinski sadržajni teren poezije ovom nevelikom ali odvaganom zbirkom stihova dobiva neobično suvremeno automizirano ruho. Slike se nižu poput slijeda fotografa koje podnose jače ili slabije sjećanje. Vrijeme kao totalitet prihvaća Slobodanove riječi i rađa se jedna posebna suzdržanost koja omogućuje da se poezija (priča/zbirka/autobiografija) sprovede do odmjerenog kraja („ja nisam svjetionik/već suza u moru blatnjavih kaplji./ ja sam djelić svjetla i tame,/ sudionik u igri narcisa vodozemca,/ ja sam grana od mesnatih čvorova...)

Bezbroj imenovanih pojava i stvari umjesto da otežava stvari, olakšava i pomače izbijanju svake privole i oslobođene emocije, katarze i za nas čitatelje. Pejsaž kao istinska kulisa čovjekova boravka na zemlji, u ovoj zbirci stihova nimalo ne odudara od svoga makrokozmičkog pandana. Nabitus ili domicil čovjeka koji se muči u kroničnim tegobama života, osamljenosti i nestvarnosti, uokviruje svaku tužnu fragmentarnost ili bolnu činjenicu. „već u prvim oblacima / otpadaju sitni sati“ veli pjesnik. 

Pejsaž, iako neromantiziran, istinski obgrljuje čovjeka. Ne izlazi se previše izvan, u jezu apstrakcije kakvu rađaju misli bez zadrške poetskog zanosa/erosa.

Mada je danas preteško locirati poetski eros on se naslućuje u obavljenom poslu autoportretiranja, koje ismijava laž, jezičku laž i eventualnog prikrivanje emocionalnog pulsiranja. Utoliko je zbirka-prvijenac Slobodana Kokotovića zaslužila ulaznicu u povlašteni svijet sublimacije, bez fige u džepu.  Besmisleno je biti javno sam. Utoliko me ova poezija zove. 

Finalna pjesma zbirke govori u svome početku “jer nisam otok...“ da bi na samom koncu pjesme te pjesme i čitavog rukoveta, u dratatskom tonu zavrila ovim riječima „ja sam krivnja vječna i neuništiva“. Kome se dogodi tako iskreno poistovjećenje i tko želi to živjeti sanjajući izlazak, odnosno rasprsnuće u makrokosmos., tome se može pokloniti rijetko, bizarno i dragocjeno vrijeme čitanja. Povjerenje je to koje graniči sa samom čudom poezije i njoj imanentne hrabrosti koje opstoje u pojedinačnim porođajima poezije našeg doba.

Prve su zbirke poezije kristalno čiste, one su priča za sebe.

Dogode se.