Marina Mađarević | Vlasta Golub: "Pauline mačke“

 

Sloboda dječjim pričama i svim mačkama ovoga svijeta

Jedan od najvažnijih dijelova odrastanja su priče; one koje se pripovijedaju, one koje nam pripovijedaju, one koje pripovijedamo. Priče koje svojom nevidljivom niti oblikuju djecu koja će jednoga dana stasati u ozbiljne i odgovorne čitatelje s izraženim (ili manje izraženim) osjećajem za socijalno i kognitivno. U početku razumijevajućeg razdoblja djetinjstva riječ je o poučnim bajkama kojima se, pomoću izričito oprečnih osobina likova i prstohvata čudesnog, djecu pokušava upozoriti na raznolikost društvenih ponašanja i ljudskih oblika. Te prvotne bajke koje smo usvojili u životu s vremenom (i s djecom) rastu, stasaju u nešto ozbiljnije, svakodnevnije i primjenjivije tekstove koji rastućoj djeci daruju manje crno-bijelu sliku čovjeka i društva. Te im priče govore da je u redu imati mane, ali im ujedno govore i kako se nositi s pozitivnim i negativnim stranama vlastite osobnosti. Na primjerima likova (u dječjim romanima redovito je riječ o dječjim junacima) mladi čitatelji uče o posljedicama i nagradama, prijateljstvu i sukobima, snalaženju u nemilosrdnim okruženjima koja od njih često žele stvoriti tek normirane članove zajednice čiji su životi formirani po PS-u, one koji ne griješe i ne pokazuju unikatnu ljepotu vlastitih mladih bića.

Priče uskaču u trenutcima u kojima je potrebna podrška, smjernica, jasniji pogled na svijet kojim smo okruženi. Kako zapisuje Milan Crnković 1987. godine, „priča je protivljenje razumu radi oslobađanja razuma, iskrivljavanje stvarnosti radi poniranja u njene dubine, negiranje jednog sustava radi stvaranja drugog, obuhvatnijeg. Priča je prevladavanje straha, nemoći, tame, tromosti i nepokretnosti, sputanosti, okrutnosti prirode i njenih sila, čak i smrti. Priča je stvaranje, oblikovanje novog prema postojećem, traženje pravog lica ispod maske. Priča je dio slobode.“ Upravo o jednom obliku ovakve slobode priče, odnosno pisane riječi, svjedoči nam virovitička književnica Vlasta Golub koja je, nakon svog romanesknog prvijenca „O ljubavi, spletkama i svemu pomalo“ (HDKDM, 2016.) te drugoga romana „Eva, mala žena“ (HDKDM, 2018.), objavila i svoju treću knjigu za djecu i mlade naslovljenu „Pauline mačke“ (Ibis grafika, 2020.).

Ovaj roman, simpatično popraćen ilustracijama Ane Vujasić, podijeljen je na ukupno sedam poglavlja koja prate jedno praznično ljeto života mlade tinejdžerice Ade. Njezinu priču upotpunjuju dvojica prijatelja, Mihael i Brankec (Branimir), jedna (ne)prijateljica Leonarda, namrgođena stara susjeda Paula sklona crnoj odjeći čija raščupana sijeda kosa i bradavica na bradi odaju dojam vještice iz Ivice i Marice te njezina crna mačka Nera razvijenog šestog čula. Pojavljuju se u romanu i sporedni likovi, poput Adine mame, Leonardine bake Klare i drugih susjeda. Nejasno je o kojemu je gradiću zapravo riječ jer se njegovo ime nigdje ne izgovara, ali je svakako jasno kako se radnja svija oko jedne gradske zgrade koja predstavlja tipičnu hrvatsku stvarnost: samohrane roditelje, usamljene starice i djecu koju će budućnost odvesti daleko od sigurnog utočišta uličnoga igrališta na kojemu provode dane. S obzirom na to da djeca u romanu koriste „dobrobiti“ društvenih mreža (Facebooka i Instagrama), možemo povjerovati da je riječ o aktualnom tekstu, no čitatelja će zasigurno zagolicati aromatična atmosfera kakvoga staroga dječjega filma ili romana u kojemu se djeca još uvijek druže, šale, maštaju, uskaču u pustolovine. Ipak, njihova će djetinja energija počesto biti prekidana poteškoćama modernoga doba koje danas sve surovije krade pravo na igru i bezbrižno djetinjstvo. Svi likovi, osobito djeca i Paula, u sebi nose izuzetnu zrelost i patinu nekih drugih vremena, a istom to mudrosnom prevlakom obilježen je i čitav roman jer već u njegovu naslovu stoji šifrirana lukavost o ljudskoj zloći, strahu, smrti, ali i ljubavi i životu.

Roman je ispripovijedan u trećoj osobi. Pripovjedni dijelovi zapisani su u prezentu koji povremeno podsjeća na didaskalije ili pak upute u filmskom scenariju. Prošlo vrijeme pojavljuje se samo u trenutcima Adina prisjećanja, a sve ostalo vrijeme hrvatski jezični standard obogaćen pokojom kajkavskom rečenicom ispresijecan je čestim i dinamičnim dijalozima likova uz koje se ne pojavljuju suvišna objašnjenja. Protagonistica Ada, baš kao i njezina dvojica prijatelja, ima izuzetno „izglačan“ jezik temeljen na povremenim čistim izljevima dječjih prepirki i uvreda, a povremeno inspiriran filozofijom odraslih koju su negdje načuli i putem memorirali. U fragmentima romana pronaći ćemo različite emocije (ljubav, ljubomoru, tugu, strah, želju za uništavanjem sebe ili drugih) koje nisu snažnije naglašavane kako se ne bi stvorila patetika i ozračje zrelijih romana, no autorica svojim rečenicama pokušava potaknuti svijest o onim crnim i bijelim osobinama bajkovitih likova koje su se, doduše, ovdje pojavile u modificiranom obliku. Paula možda izgleda zastrašujuće, Leonardu možda krasi anđeosko lice, no bajke se ovdje iznevjeravaju jer izgled vara. Autorica u svima nama pomalo nostalgično pobuđuje sjećanje na stare susjede koji su „mrzili“ djecu i tjerali ih štapovima, a zapravo skrivali neku tužnu i samotnu priču. Podsjeća nas i na sve zlice koje smo kao djeca upoznali, a mi „mali“ ih nismo znali ili mogli obznaniti očima naših „velikih“.  Ponajviše, ovaj nas roman sjajno podsjeća na površnost ljudske percepcije koja slike prečesto nosi u oku, a ne u srcu. Prosječna mlađa tinejdžerica Ada vrlo rano uočava koliko društvo pridaje vizualnom faktoru pa, smatrajući samu sebe društveno nevidljivom, izgovara: „Biti poludebela isto je što i biti nevidljiva. Nisi dovoljno debela da budeš simpa i slatka, a  nisi dovoljno mršava da budeš seksi i ženstvena ni u kojem smislu.“ U ovakvim se temama vidi razvoj Golubičina pisma koja sjajno odmiče od „blažih“ sadržaja svojega prvoga romana. Problemi s prvim ljubavima i dječjim zadirkivanjem mjesto prepuštaju daleko snažnijim motivima te na taj način „Pauline mačke“ Vlastu Golub odbacuju u područje didaktične proze, socijalnih tema i jasno obznanjuju teške probleme kojima su današnja djeca izložena, probleme dalekosežnije i složenije od prvih simpatija i loših ocjena. Romanom se provlače kompleksnija pitanja vezana za prihvaćanje drugih, za prijateljstva (izgubljena i sačuvana), za sve učestalije migracije koje ljude odvode izvan granica naše zemlje te užasavajuće oporo prazne naše školske klupe. Pogubna tradicijska izreka „Prvi mačići se u vodu bacaju.“ ostvarena je ovdje poput doslovnoga čina čija se pojava može osuditi na svim razinama ljudskosti, kao izuzetan poraz morala, etike, vjere i svijesti o važnosti očuvanja dostojanstva drugih bića. Istovremeno motivira na poboljšanje našega odnosa prema živim bićima (u ovom slučaju, s naglaskom na životinjama), smanjivanje ispoljavanja prikrivene agresije i destrukcije te podsjeća na važnost zalaganja za one koji se ne mogu sami obraniti; mi smo, htjeli-ne htjeli, njihov glas. 

Autorica na djeci blizak način izražava i smrt roditelja viđene kroz dječje oči, prikazuje sadizam pojedinca koji, pod prekrasnom maskom nevinosti povijenom iznad hladnoga mu srca, unosi zlo i destrukciju među pošten svijet (primjenjiva je narodna izreka: „Izvana uj, iznutra fuj!“), pokušava naglasiti pozitivnu pojavu emancipacije današnjih dječaka i detabuizirati ženstvenost i menstruaciju, a istovremeno iznosi stereotipe kojima su izvrgnute današnje djevojčice/mlade žene/žene prečesto klasificirane prema konfekcijskom broju („Zato što je tako lijepa i vitka poput manekenke, a ti…“) te izložene poremećajima u prehrani kojima pokušavaju opravdati svoju vrijednost u društvu (mada bi bilo sjajno znati kako se sanirala bulimija djevojčice iz romana – čime bi se ujedno informiralo djecu u sličnoj situaciji kao što to, primjerice, čini Jasminka Tihi-Stepanić u svojemu romanu „Moja prijateljica Ana“ – ipak iznenađuju i raduju otvorenost temi te pokušaj destigmatizacije osoba koje se bore s nametnutim nerealnim obrascima i teškim bolestima). 

U konačnici, i ova priča, baš kao i one spomenute na samom početku, ostvaruje poruku. Tek naoko sjetnu, no u srži izuzetno optimističnu poruku o snazi – snazi koja se ogleda u ljepoti neponovljive prosječnosti, oprosta koji nije zatražen, ali je primljen i čaroliji hrabroga doma koji svatko od nas tijekom svojega života u sebi gradi.