Ivan Katić | Notice iz splitske mladosti

 

1. 

Londonci u Splitu

Negdje koncem šestog desetljeća prošlog stoljeća u grad su iz Velike Britanije dopremljeni polovni autobusi na kat, popularni Londonci. Englezi se rješavali svojih stari autobusa, a svaka pomoć mladoj državi dobro je došla. Stiglo je šest autobusa koji su vozili gradske linije te linije prema Trogiru i Stobreču. Svi su bili zelene boje s krem crtom po sredini karoserije. Volan je, naravno, bio na desnoj strani, a vrata su se otvarala uz specifičan zvuk. Kondukter je bio na kraju uz ulaz i tu se penjalo na gornji kat. Jedan je prolazio mojom ulicom. Na početku ulice šofer je mijenjao brzine i svaka nova se posebno čula, od brm preko brrrm do brrrrrm i onda bi prošao ispod mog balkona koji je bio na prvom katu tako da je krov autobusa bio vrlo blizu. Bio je atrakcija za sve, pogotovo za nas mališe. Mahali smo šoferu i on se često oglašavao kratkom sirenom. Na kraju ulice bilo je stajalište-okretište i kondukter nas je puštao da se pažljivo penjemo na kat. Kad bi kretao na novu vožnju, opasno bi se naginjao u krivini, a mi smo vikali „op-op-op“.

Nakon sedam-osam godina došli su novi, obični autobusi, plavi i crveni, ali nam nisu bili toliko interesantni.

2.

ZOO

Tridesetih godina prošlog stoljeća u Splitu je otvoren zoološki vrt na padinama Marjana. I ja sam, najprije sa školom, a poslije često s roditeljima i bratom obilazio kaveze sa životinjama. Bio je to zvjerinjak bogat primjercima iz cijelog svijeta. Kavezi su bili maleni, neudobni i tijesni gotovo svakoj životinji. Svi su se bunili protiv takvih uvjeta, ali je zoo ipak uspijevao održati životinje u dobroj kondiciji pa ih je čak i razmnožavao. Poznato je da se tigrovi teško razmnožavaju u zatočeništvu, a kod nas je to bilo gotovo normalno. Najviše je posjetitelja bilo oko kaveza s majmunima, a meni su najdraži bili lavovi i aligator Spavalo koji je po cijele dane kunjao pored malog bazena sa zelenom vodom i samo bi povremeno otvarao oči. Kad god bi prošao pored njegovog doma, uvijek je bio u istom položaju, kao da je balzamiran. Inače, dopremljen je iz Njemačke pred II svjetski rat i doživio je skoro sedamdeset godina i meni je bio poseban. Na izlazu je bio kavez s lavovima i obično je lav, taj kralj životinja, šetao gore-dolje, gordo, polako i pomalo bezvoljno; očito mu je prostor bio malen. Svaki dan Splitom se orila rika lava. Da li se pario, da li je sanjao daleke nedoživljene pustare Afrike ili se samo bunio protiv zelenih, željeznih šipki kaveza?

Poslije demokratskih promjena rasturili su cijeli zoološki vrt i sad djeca u njemu mogu vidjeti domaće životinje: ovce, krave, guske, patke, kokoši, koze, magarce… 

Da nije tužno, bilo bi žalosno.

3.

Mauš 

Bilo nas je pet, išli smo u isti razred i zvali su nas maušari. Negdje s konca gimnazije pa kroz cijeli faks i kasnije kad smo počeli raditi nalazili smo se u Markovom foto laboratoriju i cijele noći igrali mauš. Počelo je za zimskih večeri kad bi oko deset sati otpratili cure kućama, uglavnom petkom. Znalo se tko donosi domaću lozu, pivo i napolitanke, obavezno Kraševe i to one u velikom celofanskom pakovanju. Igralo se u sitan novac, dinare. Ulozi su bili mali tako da bi na koncu godine svatko bio u plusu ili minusu stotinjak dinara. Mala prostorija, predulaz u laboratorij, bila je puna dima pa smo morali držati poluotvorena vrata.  Na koncu svake večeri odnosno početkom jutra obično bi dvojica dobila nešto novaca, ali su bili obavezni da u obližnjoj pekari kod Grabe kupe svježeg kruha, paštete i mortadelu pa bi to onda u slast zajedno pojeli. Nikad više nisam jeo tako dobru paštetu i mortadelu. Kad bi došao kući, Davora je redovno otac dočekivao na vratima njegovog doma sa: „Pa da, majke ti božje!“ 

Poslije, dosta dugo poslije gimnazijskih dana, Matu je zgazilo auto na nizbrdici, Davora je odnio rak, a Marka je pogodio moždani.

Već dugo ne igram mauš. Nemam s kim.