Dok prolazim ulicom kestena
slike me prošlosti prate,
al znam da nikad, baš nikad
ne mogu da se vrate!
Na mjestu kućica malih
stambene zgrade su stale,
al meni su ipak bile draže
one jadne i male.
Dok otvaram dvorišna vrata
tuga i radost me bole,
nema staroga trsa,
ni nježnog glasa što zove!
Samo tuga i očaj ludi;
oče još jednom,
bar jednom
OVDJE BUDI!
Kolumne
|
Jelena Hrvoj |
Martina Sviben |
Mirjana Mrkela |
Aleksandar Horvat |
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.