srijeda, 16. prosinca 2020.

Želimir Periš objavio je novu knjigu, roman "Mladenka kostonoga"



Razgovor pripremio i vodio: Nikola Šimić Tonin

Nagrađivani zadarski književnik Želimir Periš objavio je novu knjigu, roman Mladenka kostonoga u izdanju OceanMora d.o.o., knjigu koja je doprinijela da se ponovno govori o knjizi i u vrijeme korone. Želimir Periš: „Pučki mudrac, iz kojeg progovara nataloženo narodsko znanje. Prkosni partibrejker koji ismijava autoritete, crkvu i tuđinsku vlast. Oštroumni plebejac koji nema učenih škola, ali zna jezike i razumije svijet.“… objavio je roman - Roman koji je kidnapirao Araličin svijet i ubacio u njega kompjutorski virus (Jurica Pavičić). Što dodati ovome.

Za one koji Vas ne znaju – tko je Želimir Periš?

Tko me ne zna, dobro je prošao! Nema se što posebno reći o meni, odlika sam prosjeka, nezanimljiv i uobičajen. Jedino iole zanimljivo na meni su moji povremeni izboji na kreativnom planu. Kreativni rad je divna i ispunjujuća aktivnost. Stvoriti nešto novo, što prije nije postojalo, težak je proces ali sa iznimno zahvalnim posljedicama i trudim ga se primijeniti u svim svojim područjima interesa, na poslu i izvan posla, pa tako osim što pišem knjige, kreiram društvene i računalne igre, sviram, pjevam i igram se s djecom.
Dogodila se knjiga. Nazvao me prijatelj iz Rusije, književnik Žarko Milenić i pitao za Vas. Zovu i drugi iz regije i šire. Govori se o romanu. Govori se o Vama. Govori… Dogodila se knjiga, dogodio se Želimir Periš. "Mladenka Kostonoga" ni nalik gotovo ni na što što se u Hrvatskoj piše i kako se piše, tragom J. P. – „ali zato prilično nalikuje klasicima latinoameričkog postmodernističkog romana kao što su Sabato, Fuentes, Cortazar ili rani Márquez. Kod Periša se, kao kod najboljih Hispanaca, spajaju povijest i mit, magija i politika, kolonizator i kolonizirani, prozni eksperiment i pripovjedački populizam. Periš Zagoru pretvara u svoj Macondo, samo što je taj Macondo negdje u četverokutu Svilaje i Velebita, Čapljine i Vrlike. Što bi ste rekli na ovu Juricinu?

Jurica Pavičić sjajno je secirao Kostonogu i iskreno me iznenadio. Ja jesam otkrivao magiju čitanja uz Cortazara, Márqueza i Borgesa, ali ih se zapravo nisam sjetio pišući ovu knjigu. Jednom kad mi je postalo jasno da ovaj moj roman neće biti samo linearna priča i dopustio si malo ludila, hranio sam se idejama o konstrukciji teksta od Joycea ali i Georgesa Pereca, najviše su me inspirirale zamisli Oulipovaca. Moram spomenuti i meni najvažniju knjigu, to je jedan stari Quorum s naslovom „Trominutne priče“ kojeg je uredio Zoran Milović i sadrži kratke kratke priče - pravi katalog literarnih vizija. Osim knjiga, inspiraciju sam tražio u drugim umjetnostima, posebno avangardnom slikarstvu i underground glazbi. Glazbena podloga koju sam upijao pa izvlačio iz nje atmosferu su makabrični brehtijanski kabare The Tiger Lillies, ali i naš zadarski maestro prazvuka Roberto Vodanović Čopor. Uz njih sam puno razmišljao o tome kako stvoriti nešto novo i umjetnički relevantno, a ostati zabavan, uzbudljiv i - to mi je bilo jako bitno - čitak.

Danas, nakon nešto manje od pola godine, Mladenka kostonoga je dobila puno dobrih kritika, o njoj pišu i slave je i oni koji je vole i oni koji je ne vole, dobila je i regionalnu nagradu Kočićevo pero, ali i ušla u finale Frica, najbogatije domaće nagrade za prozu, te se čini da je igra uspjela.

Jednostavno se ne može bez pitanja što vas potaknu na ovaj roman, otkuda ova tema?

Tema je moja, kućna. Moja je obitelj iz sinjske krajine i taj ambijent mi je blizak, jedna mi je baka u džep gurala posvećeni kruh protiv uroka, druga susjedama gatala iz kave, to se sve nekako stopilo u ambijent koji mi je dugo bio područje interesa i znatiželje. Pa kad se rodila ideja o izopćenici/vračari Gili, nisam dvojio u koje vrijeme i prostor ću je smjestiti.

Koliko je ovaj roman, kako ga neki vide, postmodernistički guslarski ep o vještici Gili iz Dalmatinske zagore 19. stoljeća čije je svako poglavlje posveta jednome dijelu hrvatske povijesti književnosti?

Prije svega to je zabavan avanturistički roman o majci i djetetu. Onda, zagrebe li se dublje, to je duhovita knjiga koja parodira mnoge svete teme, od epske književnosti do guslarske isključivosti. Na kraju, to je hommage mnogim autorima na čije se tekstove referira.

Pisanje fragmentiranog romana tekst oslobađa obaveze kompaktnosti i homogenosti. Kad sam osjetio da mi razlomljenost na nezavisne glave daje slobodu, odlučio sam je iskoristiti u duhu teksta, pa je poglavlje koje piše o djevojčici u šumi – bajka – poput braće Grimm ili Ivane Brlić Mažuranić. U jednoj glavi pastirice poput Gundulićeve Dubravke govore u dvanaestercima. Jednu glavu piše ninski pjesnik inspiriran Zoranićevim Planinama pa koristi, tj pokušava koristiti njegov jezik.

Ali nisam se referencirao samo na književnost, u toj knjizi je i Vladimir Bayer, pravnik koji je sakupljao spise o suđenjima vješticama, ali i Radoslav Katičić na čijim sam istraživanjima bazirao korijene Giline magije, te mnogih drugih hrvatskih etnologa koji su se bavili tim temama.

Dali ste hrvatskoj književnosti, i ne samo njoj, lik vještice Gile i kako nakon ove uspješnice izaći iz okvira toga lika, kako se okrenuti novim likovima, knjigama jer u naponu ste stvaralačke snage?

Vrlo teško. Pisanje ove knjige me prilično iscrpilo i izvuklo iz mene sve ideje i kreativni impuls. Sad imam neke želje za idući veliki roman, no potrajat će dok stvar ne zakuha. U međuvremenu, imam neke stare priče koje bih možda uobličio u knjigu, jer će mi za roman ponovo trebati bar pola desetljeća.

Hvala za komentar o naponu snage, ali mislim da nije baš tako. Na vrhuncu spisateljske moći bio sam na svojim počecima, prvog Mimu sam napisao za dva mjeseca. No kako vrijeme ide tako sve sporije i teže pišem. Sve više čitam, sve više znam o pisanju, sve sam kritičniji prema svome radu i zbog svega toga sve neodlučniji. Sa Mladenkom sam puno vremena proveo u razmišljanjima treba li uopće napisati tu knjigu, tko će je htjeti čitati i kome će pružiti ikakve pozitivne emocije i spoznaje. Toliko je knjiga na svijetu, treba li mu još i moja?

Dogovorili smo kraći razgovor. Ljudi smo od riječi pa držeći se dogovora: Ima li nešto što Vas nisam pitao u ovom kratkom razgovoru, a rado biste odgovorili?

Hvala na kratkoći. Kako sporo pišem romane, tako sporo pišem i razgovore. Tim više me sputava to što zapravo nemam što reći. Sve zanimljivo što sam imao upisao sam u taj roman, ništa bolje od toga ne znam reći.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.