subota, 19. prosinca 2020.

Libero Kokotović | Tako nastaju pustinjaci

 

Ne kažem, volio bih dodirnuti ili odškrinuti zavjesu na vagonima, glavom uroniti u natovarena ogledala pa makar u njima ugledao jasne odraze zaljepljenih slika meduze ili poslanike petog kruga.

Ne krivim više iskošene cereke ukrućene pogledima ni sazidane vrtove koji svojevoljno mantraju doticajući tren koji ne postoji. U potocima vidim žile labirinta i prćaste šupljine koje uzdišu nad osunčanim provalijama. Kolijevke su sazrijele prije preobražaja, a krletke se gibaju nošene zubatim laktovima. Možda ugledam grimase od zlatnih svanuća nakinđurene žutim maglama, a oblaci moji nadređeni mučitelji i dalje me uporno obasipaju stegom divljenja dok čekam povorku s zakletvama skamenjenih naslova.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.