Marina, mislim o našim svečanostima;
prošlost me neprimetno obuzima.
Zamišljajući kako ćemo se sresti,
pokušavam da skupim pokidane niti
uspomena, a one naviru sve više.
Nažalost, nema ničega u prošlosti
koju osećamo sa jedinstvenom strašću.
Osim noći da nas krije
pod tamnim velom;
dok nas uspavljuje u naručju.
Osim zore koja nas zatiče
pored Danice, ali ne najsjajnije zvezde,
zornjače već pozajmljivačice;
koja nikada nije vraćala ono što je uzimala...
Najlakše izgubi onaj, ko nema gotovo ništa;
osim starih zabluda o ljudima,
snova koje smo zajedno sanjali
i koji su nas na kraju obmanuli,
kao što inače, svaki san učini.
Prošlost nam neće ništa novo reći.
Zar je zato potrebno tebi, o prošlosti,
obraćati se u drugom licu;
govoriti Vi moja prošlosti?
Zašto joj dižemo spomenike,
zašto joj svetlimo u mraku, a uzima danak?
Na kraju kiša ispira tragove krvavih mrlja
sa ruku sjajnih graditelja; klizeći
niz proročanske linije, između prstiju.
Da bi se slila niz lukove, mostova što blistavi,
široko razapeti povezuju neuhvatljive obale...
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.