Kolumne

petak, 18. prosinca 2020.

Dejan Ivanović | O prošlosti

 

Marina, mislim o našim svečanostima; 

prošlost me neprimetno obuzima.

Zamišljajući kako ćemo se sresti, 

pokušavam da skupim pokidane niti  

uspomena, a one naviru sve više.

 

Nažalost, nema ničega u prošlosti 

koju osećamo sa jedinstvenom strašću.

Osim noći da nas krije

pod tamnim velom;

dok nas uspavljuje u naručju. 

 

Osim zore koja nas zatiče

pored Danice, ali ne najsjajnije zvezde,

zornjače već pozajmljivačice;

koja nikada nije vraćala ono što je uzimala...

Najlakše izgubi onaj, ko nema gotovo ništa;   

 

osim starih zabluda o ljudima, 

snova koje smo zajedno sanjali       

i koji su nas na kraju obmanuli,

kao što inače, svaki san učini.

Prošlost nam neće ništa novo reći.

 

Zar je zato potrebno tebi, o prošlosti,

obraćati se u drugom licu; 

govoriti Vi moja prošlosti?

Zašto joj dižemo spomenike, 

zašto joj svetlimo u mraku, a uzima danak? 

 

Na kraju kiša ispira tragove krvavih mrlja

sa ruku sjajnih graditelja; klizeći

niz proročanske linije, između prstiju.

Da bi se slila niz lukove, mostova što blistavi,   

široko razapeti povezuju neuhvatljive obale...  

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.