petak, 18. prosinca 2020.

Ankica Kale | Perilica


Jučer je bio strašan dan. 

Počelo je malo nakon četiri poslijepodne kad me, sva uspaničena, nazvala susjeda Silva. Ona stanuje kat iznad mene, a kako joj ne može promaknuti ništa što se događa u krugu od dvjesta metara (toliko vidi sa svojih prozora), prva je uočila da su se ispred ulaza naše zgrade dovezla mrtvačka kola. Da ne bi nepotrebno dizala paniku, a i ne voli riskirati autoritet i ispasti nevjerodostojnom, u polupraznu vrećicu za smeće natrpala je starog novinskog papira i stubama se spustila u prizemlje. Idući prema kantama za smeće, polako je prošla pored mrtvačkih kola na kojima je, ispod dviju prekriženih palminih grana, pročitala: „Pogrebno poduzeće VJEČNI MIR“. Ispod toga i sasvim u kutu stajalo je ime vlasnika - Veselko Ptičar. 

Vraćajući se u zgradu, opet je prošla pokraj mrtvačkih kola, ali s druge strane. I s te strane ih je pozorno promotrila. Bilo je sve identično. Nije bilo šanse da se radi o zabuni. Pred liftom u prizemlju zatekla je Bartola, susjeda s najgornjeg, osmog kata, i pokretom glave pokazala u smjeru mrtvačkih kola. On je samo naškubio usta i zavrtio glavom. Kako ima traheostomu, šištavim glasom je upitao: 

-Je l' to umro Jankec? – prekrižio se i dodao – a nije bio tak' star, bogec, mogel je još poživet, al'… je u zadnje vreme bil nešt' prehlađen, furt je kašljal… 

-A da nije dobio… znate već… da to nije bila korona? 

Bartol je na to ustuknuo i drhtavom rukom podignuo kragnu jakne i stavio je preko usta. 

-Mort ste vi u pravu, suseda – prošištao je – bit će to bila korona. 

Iz džepa je brzo izvadio zgužvanu maskicu i jednom rukom, jer je u drugoj držao vrećicu s namirnicama, pokušao je navući na lice. Silvi je odmah bilo jasno da ne će uspjeti i nimalo je nije iznenadilo kad je iz vrećice poispadalo i po podu se rasulo sve što je u njoj bilo. Nekoliko mandarinki, dva češnja luka, mlijeko u tetrapaku, nešto zamotano u papirnatoj vrećici (Silva je zaključila da se najvjerojatnije radi o kruhu) i kutija cigareta. I dok je Bartol, rukama koje su još vidljivije drhtale i namjestivši najprije maskicu na lice, s poda skupljao svoje stvari, Silva se prijekornim pogledom zapiljila u kutiju cigareta. Nakon toga je Bartol, bez riječi, laktom otvorivši vrata, ušao u lift. 

Silva se uputila stubištem i, praveći se da popravlja nešto na tenisicama, zaustavljala pred svakim vratima, osluškujući, ne bi li čula događa li se iza njih nešto neobično. Na trećem katu, iz stana u kojem je živio novi podstanar kojeg još nije uspjela procijeniti, ali je čula da je negdje s juga, čulo se čudno komešanje. Nastavila je napregnuto osluškivati i kad je već bila sigurna da je to poprište događaja vezanog za ona mrtvačka kola pred zgradom, iznutra se začuo smijeh. Produžila je dalje do osmog kata. Pred vratima Jankecova stana nije se čula ni muha. Nakon toga me nazvala i sve ovo mi ispričala. 

Nije se spustila do mene jer se već neko vrijeme, točnije, otkako je počelo ovo s koronom, ne posjećujemo. Ali se redovito čujemo telefonom, ponekad i više puta dnevno. E, sad , kad mi je ovo ispričala i kad sam i sama vidjela mrtvačka kola ispred zgrade, bilo mi je logično da je u kući netko umro. Pa kad je Silva spomenula Jankeca i još kad je rekla da je i Bartol potvrdio kako je Jankec u posljednje vrijeme loše izgledao i često kašljao, bilo je najlogičnije zaključiti da se radi baš o njemu. Uz to, Siva je rekla kako je Bartol rekao da je Jankec vjerojatno imao koronu. A Bartol je ozbiljan čovjek kojemu se može vjerovati. Sve se poklapalo i tomu se više nije trebalo ništa dodavati. Uskoro, a to znači u svega pola sata, svi stanari su znali da je Jankec umro i, to najvjerojatnije, od korone. Potvrda su bila mrtvačka kola koja su još uvijek bila pred zgradom. 

Stanari su se jako uznemirili. Većina ih se zadržavala iza balkonskih vrata na onoj strani zgrade pred kojima su stajala mrtvačka kola. Neki, hrabriji, stajali su na svojim balkonima i sa susjedima izmjenjivali po koju riječ ili zabrinuti pogled. 

Zgradom se, naravno, opet telefonski, pokrenula diskusija o tome tko je od stanara vidio i, što je bilo još važnije, tko je kontaktirao s Jankecom. I o kakvu kontaktu se radilo. Je li bilo prave, propisane distance. Najgore bi bilo ako se s nekim od stanara vozio u liftu. Takve bi trebalo izolirati. Odmah staviti u karantenu. 

Silva mi je javila da je susjed s petog kata otvorio facebook grupu stanara naše zgrade. Morala sam se i sama učlaniti, nije mi bilo druge. Na njoj se ubrzo razvila rasprava o tome što napraviti, to jest kako doznati kad će Jankeca iznijeti iz zgrade. Jer, javila se susjeda s prvog kata, i samo zadržavanje nekoga tko umre od korone predstavlja opasnost. Osobito stoga što se o tom „divljem soju“, tako je napisala ta susjeda, ne zna ništa pouzdano. Budući da se zadržavanje mrtvačkih kola ispred zgrade produžilo preko svake mjere, susjed, onaj koji je pokrenuo facebook stranicu, predložio je neka se nazove pogrebno poduzeće VJEČNI MIR. Oni moraju znati. Svi su se brzo složili. I nazvao je, taj isti; zvao je nekoliko puta, ali se nitko nije javljao. 

To je izazvalo još veću nedoumicu. Kod mnogih je zavladala potpuna panika. Onda je netko na facebook stavio objavu da se iz stana na trećem katu, onoga u kojem stanuje novi podstanar, čuje galama. Trebalo je odabrati dva dragovoljca koja će otići pred vrata tog stana i s propisane udaljenosti pogledati i poslušati o čemu se radi. Spominjalo se pozivanje policije, ali ih je Silva uvjerila kako je to uzaludan posao jer policija na takav poziv sigurno ne će doći. I još se prijavila da će ona biti jedan od svjedoka događaja. Nekoliko trenutaka je vladalo zatišje, a onda su se javila dvojica. Muških. 

Nastavak priče mi je ispričala Silva. 

Kad su njih troje, odjeveni u zaštitne antivirusne odore koje im je dala medicinska sestra, stanarka iz našeg ulaza koja radi na kirurgiji, došli pred ulaz u onaj stan, na vrata su izišla dva muškarca u odorama pogrebnog poduzeća noseći teški, zapakirani sanduk. Iza njih je stajao treći koji ih je ispraćao. Još iz dna hodnika svog stana i, ne vidjevši susjede, dobacio je onoj dvojici: 

-Pazite kako je nosite. Nemojte da vam ispa'ne. Šteta bi bila jer je uvik bila dobra. Nikad me nije iznevirila. Stara je, ali još radi. Jesi čuja, kume? Ti si malo više popija pa me stra' da ti ne ispane. I pozdravite mi babu. Bi će joj drago kad je vidi. Više ne će morat prat robu na ruke. 

Svi su još bili na balkonima kad su ona dvojica iz pogrebnog poduzeća perilicu iznijeli iz zgrade i ugurali u mrtvačka kola. Samo im je onaj momak s trećeg kata mahnuo s prozora prije negoli su krenuli. 

Ostali su se naglo povukli u svoje stanove. 

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.