srijeda, 2. prosinca 2020.

Blaženka Šarlija | Od nelagode do užasa

 

Na kojoj dubini živi tuga?
I, koliko je ona sama duboka?
Kada zaronim, jedva ostane zraka za povratak. Toliko je duboko.
Tuga živi na dnu, odmah pokraj Straha. Ona te dočeka kada zaroniš, s njom i u nju, pa te povede do špilje s bezbroj hodnika. Špilja je Strah. Prije ulaska, moraš znati zašto si dolje, ne smiješ se predugo zadržati i moraš na vrijeme izroniti.
Na njenom ulazu ne piše "Strah". Ne planiraš ući, ona te samo usisa.

Prvo promatraš unutrašnjost, a onda kreneš najbližim hodnikom. Razmišljaš o svojoj slabosti i ranjivosti. Brine te vlastita zaboravljivost i bol koja te svakodnevno prati. Osjećaš malu nelagodu ali ne bojiš se.
Ideš u sljedeći hodnik.
Pitaš se hoće li bol prestati? Pomalo sumnjaš jer je bol sve jača, a ti sve slabiji. Razmišljaš kako si sam na svijetu, i kako svi oni koji su tvoji, zapravo nisu tvoji.
Što ako se bolest pogorša? Tko će mi pomoći? Na skali od nelagode do užasa, sada si negdje na ozbiljnoj nelagodi.
Tuga te miluje po ramenu i pokušava utješiti. Baš čudno, misliš, čudno da je tuga sada moje jedino utočište.
Sljedeći hodnik je mračan, a pitanja nemilosrdna. Što ako se srušim? Tko će me naći? Što ako umrem? Tko će odgojiti moju djecu? Gledaš bezbroj hodnika oko sebe. Okreneš se pitati tugu kuda sad, ali ona odlazi. Kaže, dalje moraš sam. Zbunjen si ali ideš dalje.
U sljedećem hodniku ne misliš ništa. Misli su te potpuno napustile. Srce ti lupa, znojiš se, pred očima ti iskri.
Zašto je odjednom tako zagušljivo?
I zidovi su se stisnuli, a mrak je sve dublji i tamniji. Na skali od nelagode do užasa, stigao si do straha. Ne možeš dalje. Noge su ti paralizirane.
Ooo, da se barem tuga vrati. Graške ledenog znoja oblijevaju ti lice. Agonija je nemjerljiva, osjećaš da ćeš prokrvariti na svaku poru.
U tom trenu shvatiš Isusovu agoniju u Getsemanskom vrtu i njegov krvavi znoj. Shvaćaš strahotu straha. U glavi imaš roj strahova koji zuje tako jako da sličiš hodajućoj košnici. Shvaćaš da je vrijeme za bijeg. Okrećeš se oko sebe. Izgubljen si. Trčiš od hodnika do hodnika tražeći tugu, ali nje nema. Nemoćan i izgubljen, vrištiš.  
Na skali od nelagode do užasa, sad si na čistom Užasu. To je to. Dalje nema. Gubiš razum, umireš. Ne želiš, ali nema spasa.
Padaš pokošen spoznajom da ovaj udes nikada neće proći. O Bože, izvedi me iz ovog pakla, sve ću drukčije, samo me izvedi.
Svi strahovi stopljeni su u jedan. Strah od bolesti, samoće, ludila i smrti.
Strah od straha.
I odjednom se sve zacrni...
Nakon par trenutaka otvaraš oči. Tuga se vratila. Drži tvoju glavu u svom krilu, miluje ti lice. Jecaš od sreće. Ustaješ na klimave noge i poslušno puštaš tugu da te vrati kući. Prolaziš sve njene dubine, ovaj put u obrnutom smjeru, sve do konačnog izrona.
Ooo, kako je divno udahnuti.
Nebo nikada nije bilo ovako plavo.
I nikada nisi bio ovako lagan.


_____________________________________


Priča je pobijedila na literarnom natjecaju  "Pitam se pitam", udruge Manufaktura ideja

 


 


Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.