Zdenka Čavić | Križ uz Dunav

 

Prvi se suton polako spušta,

nijema pred križem uz Dunav stojim.

Misli su s onima kojih nema.

S njima mi srce 

prostranstvima duha plovi.

Prati valove široke rijeke, 

nedokučive i daleke. 

Prene me glas do mene. 

I ti si došla?

Sada su druga vremena, 

strahote su prošle,

ali ostale su sjene 

nadvijene nad tebe i mene.

Idemo se mrtvima pokloniti.

Duše im spokoj traže 

u molitvi živih.

Žrtve nedužne ljulja rijeka

i pruža utočište bolu.

Nijema pred križem uz Dunav stojim,

prolaze me srsi i palim svijeću.

U plamenu joj znamen i poruka,

spokojno snivajte...