utorak, 24. studenoga 2020.

Lorena Vojtić | Palas

 

Moja napaćena duša

ne potječe iz ovog

povijesnog razdoblja,

i emotivni koncept

koji njegujem

višestruko je složeniji

od uobičajenog svijeta.

 

Ondje dominiraš ti -

među kulama i dverima,

kao spasitelj koji je

pokorio strašnu zvijer

depersonalizacija.

 

Ne mogu se

otrgnuti dojmu

da ova tuga

nadilazi vjekove,

i da nema relevantnog

način prebjega -

ka praiskonu

moga stvaranja.

 

Duh mi ruši

sve granice

nadolazećih strofa,

i ja iznova zamirem,

zapravo nikad rođena,

uz mogućnost

idućih inkarnacija.

 

Kida me

bipolarna nejednakost

granične ličnosti,

razrušeni snovi

poboljšanja bivstvovanja

i sveudiljne melankolije

trpećih galaksija.

 

Odabrani,

privini me

uza svoje srce

i izliječi ove

nakupine stalagmita

što mi se tope

u anksioznim žilama.

 

Svojom smo

ljubavlju i žrtvom

stvorili naše

mudro dijete

koje je prvi puta

zaplakalo jednog

zimskog ponedjeljka,

potpuno nesvjesno

činjenice da će nas

preoblikovati iz korijena.

 

Obitelji prevrijedna,

za vas sada postojim,

i disat ću

i u budućim životima.

 


Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.