Jučer sam otišla na upoznavanje nove prijateljice, nadam se, ili barem bliske poznanice. Prijatelji se ipak ne broje na više od prsta jedne ruke. I to bi bilo previše da nisam rođena u malom gradu na otoku, u vremenima dok je još iskrenost i druželjubivost hodala zemljom. Imala sam najbolje prijateljice na svijetu, još ih imam, a mogu se pohvaliti i ništa manje odanim stečenim kasnije.
Pozvala me prva rodica mog muža, koju ta treća, s kojom sam se trebala upoznati, zove najboljom prijateljicom. Doduše, tek možda od ne znam koliko, ali ne dugog vremena, jer se ranije nisu znale. Možda ih je čak Facebook povezao. Nisam pitala.
Žurila sam, jer nisam imala previše slobodnog vremena. Da li sam zbog toga bila preveć brbljava i nametljiva, ne znam, ali je moguće. Uvijek sam sebe smatrala poludruštvenom, odnosno društvenom ovisno o situaciji i društvu, te sam se prvi put iznenadila kad mi je kćerka u Australiji ispričala.
„Rekla sam Nikoli da previše brblja“, a ona je odgovorila: „Meni kažeš. A vidi koliko nona govori.“
Onda sam osvijestila i kako mi je mlađa sestra često prigovarala da ne slušam kad netko govori. Na to nisam obraćala pažnju, jer ona se ne gasi, a nije toga svjesna. Tek kad me najbolja prijateljica počela upozoravati na prekidanje sugovornika, ozbiljno sam se zabrinula i odlučila biti pažljivija u društvu.
Još uvijek me sve to zbunjuje, jer je bilo puno više onih na stazama mog života, koji su me smatrali empatičnim i povjerljivim slušačem.
E sad malo o onoj trećoj, koja je zaslužila mnogo više od kratke priče od skromne „skribozaljubljenice“. U to sam se ušuljala poslušno na poticaj talentirane ex novinarke i spisateljice te osobne prijateljice i vjenčane kume.
Jasenku sam često puta iskreno pohvalila diveći se njenim višestrukim talentima. Roman, kratke priče, poezija, slikanje akrilnim bojama, grafitni portreti. Na njenim portretima oči govore, usta se smiju ili su ozbiljna i tužna, prgava, zlovoljna. A to joj je najmlađi hobi.
Ma ona je pravi multipraktik najbolje marke, palo mi je napamet, jer sam se sjetila da je mene jedna draga prija iz najranijih dana tako nazvala. Ja multipraktik s ponekom pričom o dragim uspomenama i slučajnom dobrom fotografijom? A i na to me natjerala moja duuuuugogodišnja prijateljica.
E, eee, ali Jasenka zaslužuje taj imenični pridjev.
Pile smo kavu, čavrljale ugodno. Sanja je tik uz vrata pazila na svoje radno mjesto da ne izgubi slučajnu ili namjernu mušteriju. Voljela bih da sam mogla duže ostati. Pred kraj nova znanica je, tiho šaptom, zamolila Sanju za fotku. Tako sam ja čula, a možda i nije fotka posrijedi. Otkad mi je suprug „počašćen“ eksplozijom granate za Domovinskog rata, ne čuje dobro. Toliko glasno sluša TV program da je i moj sluh oslabio.
Ne vjerujem da je od „zuba vremena“, jer sam u srcu još veliko znatiželjno dijete.
Sanja je ustala i krenula prema šanku u udaljenom nasuprotnom kutu velikog kafića. Jasenki malo neugodno, a ja u sebi joj već oprostila. Pa svatko ima pravo na svoj gušt, ma kakav porok bio. A Sanja valjda zna da voli votku kad je spremno htjela udovoljiti prijateljičinoj želji.
„U životu nisam popila votku. Što je njoj?“
„Sanja, dođi. Želi fotku, a ne votku!“ reagirala sam.
Kad smo se fotografirale za uspomenu, one su nastavile druženje. Ja otišla pohoditi jedno od svoja četiri sunca.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.