Ivana Bunjan | Nevjerni Toma

Dok se nebo spaja sa žitom u praskozorje

Pokušavam razaznati vizure sela kroz koje prolazim

Prstima lupkam po staklu i dotičem vrhove šume

Nalazim se na pola puta

Nalazim se na pola puta do posla

Sjedim na pola sjedala

Na pola sam knjige

Nebo je na pola pustilo Zemlju i ispušta svoje narančaste suze

Gradijent tame i plavetnila je na pola

Popila sam pola lončića kave

Na pola sam ti rekla od onog što želim 

Od prve polovice liste

Sačinjene od poluispisanih riječi i poluizgovorenih šaputanja

Prije pola tjedna

Živim život u polovinkama i sinkopama

Durova i molova i atonaliteta

Nisam slušala klasičnu glazbu

Barem pola svog života

Vraćam se tebi u drugoj polovici teksta

Jer ti si moja omiljena tema ovih dana

Bojim se da sam naporna svojim 

prijateljima i kolegama i mami i psu

Koliko često spomenem tvoje ime

Vidim da s tobom riječi dolaze rjeđe, ali odjednom

I puno, puno ih je

Isto tako i meni moje strukture dolaze rijetko, ali naglo

Inspiriraš me na čudnim razinama

Uvijek sam smatrala da ljubav mora gorjeti

I pucketati i biti 

nagla i sveobuhvatna i moćna i maestralna

Da dolazi s osjećajem neočekivanog udarca i da hrana

Više nema 

ni okus ni miris ni oblik

A da odlazi s 

epitafima i dramskim iskazima i rekuperacijama

Jer ja se dam, unutra sam i prije nego što jesam

Ali sam i vani dok ti još poklanjam osmijeh i 

Zračni poljubac

Na tom prokletom kolodvoru mojih ljubavi

Ali svaki požar se kad-tad ugasi

I mali požari se nekad ne uspiju spojiti u jedno cijelo

I kako onda znati da postoji neka materija i nešto

meta i da je to meta meta zbilje,

Da smo iza onog zadnjeg horizonta

Prirodno je biti pred tobom ja

Ne tražimo ono čega nema, ležimo na podu i 

Smijemo se jedno drugom

I uživam što te nervira moje potpuno ignoriranje radova 

u stanu

do

I uživam što kad se ljubimo se dotaknemo nosovima i svaki put prešutno kažemo

• ovako treba biti ili 
• ovako će biti ili
• ovo je u redu

Mladi smo, a svaku večer zaspemo na kauču

Nakon političkog komentara koji mi je već otrovao dušu

Nekad je ljubav kila mandarina koju nosiš u rukama

Bez plastične vrećice, jer si opsjednut recikliranjem

A nekad je ljubav objasniti ti dijagrame iz područja koje mi je strano

Žrtve prestaju biti žrtve, prestajem paliti krijesove za svoj imendan

Koji ionako ne slavim

Ne evociraš u meni sakralne osjećaje

Sretno snivam našu nevjeru i nemolitve dok si klizimo kroz prste

Udišem tvoje loše dane, nosiš breme mojih vrhova i

Podnožja tuga

U sinkronitetu smo

Kao nebo i zemlja u praskozorje

Kad se i puštaju i drže i ponovno spajaju

U konačnim ciklusima svojih naravi