subota, 31. listopada 2020.

Adnan Pandur | Ljepotu pisane riječi otkrio je kad je naučio čitati


ARHITEKTURE DUHA 

Pandur Adnan (1980) - mjesto rođenja Mostar – Bosna i Hercegovina. 

 Čudni su putovi Gospodnji, Bog samo zna zašto i koje na tom putu zbližava ljude. Tako zbliži Adnana i mene. Za sebe kaže: Živi i (ne)radi u Mostaru. Pohađao je Osnovnu školu „Salko Pezo“ sve do početka nesretnog rata, kad se naprasno seli u svoju drugu domovinu Sloveniju. Tu završava osnovno obrazovanje, kao i prvi razred „Strojarske tehničke škole“. 1996 god. vraća se u svoj rodni grad i upisuje „Strojaski fakultet, a kasnije i Ekonomski ali ih ne završava (da se sada pita, završio bi Gimnaziju i upisao psihologiju ili filozofiju.)... 

Dugi niz godina radi kao  trgovac u turističkoj zoni Starog Grada. I dok Korona čini svoje tako je počistila hercegovački turistički biser na zelenoj rijeci od mnogobrojnih posjetilaca. 

Amaterski se bavi poezijom već više  od 25 god. Ljepotu pisane riječi otkrio je od kada je naučio čitati. Jedan od najdražih poklona bio mu je kada mu je mama kupila enciklopediju gradova Jugoslavije a kao i sva djeca volio je skupljati sličice i lijepiti ih u albume. Najdraži mu je album bio Svih zastava Svijeta. Već kao mali volio je da putovati i sanjariti o raznim destinacijama pa je možda i zato počeo da „stihove sklapa“.

Pasionirani je ljubitelj starih hollywoodskih filmova  i kolekcionar istih što se često može primjetiti u njegovom poetskom izričaju. Nekoliko pjesama mu je objavljeno u nekadašnjem Časopisu za kulturu „MOST“ koju je uređivao i vodio poznati mostarski pjesnik Alija Kebo. Nastupao je na nekoliko poetskih večeri u svom gradu, ali se nije predstavljao van okvira svog grada. U posljednje vrijeme postao je članom mnogobrojnih „facebook“ poetskih grupa gdje često objavljuje svoje radove... Poetskoj publici se predstavlja sa svojim novijim pjesmama. 

Iz serijala „Arhitekture Duha“#22#


DUGME

Uhvatio sam ga sa dva prsta,
kad je dimljačar prošao,
od ćadži umoran al' sretan
bijelih zubi anđela.
Otpalo mi dugme
u naramak dlana 
da ospava...

Uživalo je tu jedno vrijeme,
zavaljen u životne brazde
radničkih ruka,
koje su mu pružile utočište.

Dvije rupice željele su biti slobodne.
Rekle su mi da mi je moj kaput dotrajao,
a da ga moram ofarbati dugom..

Ukrao sam je s neba
i sakrio je u kaput svoj dotrajali.
Dugme se je samo prišilo
u šarenilo moje duše...

18. 06. 2018., Pandur Adnan.

Iz serijala „Sve moje posvete“
 


TAMO GDJE SAMO MI ZNAMO 
 

Sjećaš li se...
Onog trenutka...
Ostala ti na zubiću mrva peršina 
kao tetovaža...
Spomen na taj dan...

Sjećaš li se...
Grlio sam te po Suncu...
Slikao posvuda,
a najviše u svojim mislima...
 

Sjećaš li se...
birala si poklone,
za svoje najmilije...
Ja te kao stražar čuvao
od namazanih prodavača magle...
 

Sjećaš li se...
Dala si mi poziv,
napisala odredište,
da dođem i udarim datum,
gore negdje u hladnije krajeve...
 

Sjećaš li se...
Rekla si mi da sam džentlemen
i da je sretna ona
koju ću tako isto gledati...
 

Sjećaš li se...
Da si dala uslov,
konkretno što želiš,
od čovjeka s kojim bi djelila,
koru hljeba...
dobro i zlo...

Sjećaš li se...
Moje emocije prema tebi...
a ti opet ne bi,
na takav način
vezivanjem na dan
i slatkim sjećanjem...

Vezivala bi se na vječnost... 

Sjećaš li se...
Rekli smo si doviđenja,
a ne zbogom
našim iluzijama...
                                                                                   

19. 04. 2018., Pandur Adnan. 

Iz serijala  „Potrage za identitetom“



Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.